Kad mi idemo na more

More računam pre Dade, u vidu uživanja sa bratom i roditeljima i akcijanja sa društvom, a onda sa njim samostalno, pa u paketima. Tako nekako.

Zabavno je to sa detetom, kasnije decom. Bilo da idemo kolima ili avionom, pakovanje je uvek žešća stvar u našoj kući. Samo sam jednom to radila po spisku i mnogo je lakše. Pa, umesto da nastavim sa primenom odličnog recepta, by A., ja se ipak dovijam drugačije, što bi rekli, volim da se mučim, jer se pakujem satima, a za isto pripremam danima. Pakujem isključivo ja, iako se nude da pomognu. Muž odvoji osnovno i njegov je deo uvek najmanji i uvek ga premeštam, tako lako pakljivog. Uvek se uklopi. Starija se već buni, pa sam po malo počela da je uključujem, mlađa hoće, ali još uvek više odmaže.

Dalje, sreća što naša kuma radi u apoteci, te joj ja isporučim spisak, a onda samo dođem po robu, jer kad sam to jednom radila u drugoj apoteci, stvorio se kilometarski red i negodovanje ostalih mušterija. Tada me je apotekarka ljubazno zamolila da bar dan ranije napišem na parčetu papira šta je potrebno za letovanje od deset do petnaest dana. Od tada sam se popravila, a i imam kumu. Jer nikada se ne zna hoćemo li na moru kašljati, previše se znojiti, da li će na zaboleti glava ili stomak, kako će nam stomaci variti, da nas neka alergija ne iznenadi, komarci su svakako uvek sa nama, možda nekoga zagrebe grlo ili zasuze oči. Kod kume kupujem  mazalice pre sunčanja, tokom sunčanja i slučajno nakon izgoretina, ne znam da li tamo gde idemo imaju kiselo mleko, koje provereno izvlači svu vrućicu, kao onda u Makarskoj, kada su nas mazali tata i mama.

Nakon apoteke ili bolje rečeno tokom nabavke u apoteci, radi veš mašina non stop, nikada se ne zna šta će nam zatrebati. Tada se pali naš radijator, bilo da je jul ili avgust, jer ni sve toplote napolju ne mogu da postignu da nam osuše veš. Za toplo, zna se, sve letnje za sve tri, muž je već izabrao, za srednje toplo nešto, a možda udari i neka hladnoća. E, tu nastaju muke, jer  sve sem zimskog dolazi u obzir, treba sada praviti odabir. Tu se dobro potrošim, smišljajući kombinacije, ili kako Jela kaže ansamble, treba svaka kombinacija da se slaže. Jednom sam tako poslušala izabranika srca moga, da spakujem minimalno i bilo nam je hladno i dosadno u oblačenju, vrteli smo pet stvari. Zato ne minimalizmu, pakujem kao za mesec dana boravka.

Spakovana, od uzbuđenja spavam par sati i budim se pre budilnika, da se lepo našminkam, bilo da idemo u pet ujutro na put, tokom dana ili noću. Prosto volim. Polazimo spremni i zadovoljni, kao da ćemo stvarno na našem moru provesti bar mesec dana, tri ogromna kofera na točkiće ubacujemo u neki prevoz do aerodroma, plus svako po lični prtljag, pride moja damska torba i dva šešira odjednom na glavi. Uvek dva, jer ni jedna od ćerki ne želi da ih nosi. Ništa mi nije problem i ništa mi nije teško. Malo brinem na mereneju prtljaga, iako uvek i ja stavljam na vagu kofere kući, da ne bude neprijatnosti i naravno vodim računa o tim nekim tečnim stvarima. Pominjanje  tečnosti, iziskuje objašnjenje. Dva i po puta smo letovali sa prijateljima, porodicom D. Dva i po, jer je pola za ono letovanje kada smo se upoznali, a dva puta smo stvarno sa njima putovali. Drugo naše zajedničko putovanje stvorilo je male neugodnosti, izazvane mojom malenkošću, a već sam imala iskustava šta sme u lični prtljag. Čekiramo uredno stvari i penjemo se na pasošku kontrolu, kad opa, sve tečno u mom rancu za planinarenje. Gospđo, ovo sve ili da date nekome ili bacite, ne može u avion. Molim ga da mi pomogne, jer vulkan, u vidu mog do tada opuštenog muža, počinje da kulja. Kaže mi carinik da odem i predam dole na čekiranje. Uradim i sva ponosna kažem mužu, Eto, uspela sam! Odgovara, Ma, samo da uđemo u avion, onda će biti stvarno super. Ne ulazimo. Fali jedna karta. Vulkan sad već uveliko radi, ja u očaju predlažem, Nema veze, idite ti i dete, ja ću ostati. Da stvar bude jasnija, svi ostali putnici su već u avionu. Onaj dobri carinik mi opet pomaže, Spustite se na čekiranje, možda Vam je tamo ostala karta. Živote moj lepi, HVALA TI, tamo je karta, samo fina gospođa sa pulta, nije našla za shodno da me pozove, već je ostavila sa strane.  I finale ovog ulaska u avion, pozivanje moje porodice na razglas, da se ukrca. Lava uveliko teče…Ostalo je bilo super. E, zato posebno vodim računa o tim tečnostima.

Sve do prošle godine, vukljali smo i kolica za mlađu, jer nam je bilo lakše da na njih potrpamo, dušeke, mišiće, peškire, kantice, gume, lopte i još po nešto verovatno, ona ionako trčkara pored kolica, odavno joj nisu potrebna. Raspakivanje i mazanje u troduplim slojevima traje i traje i onda one izmorne od svih priprema, hoće odmah u vodu, a mi bismo prvo kafu na plaži. Uvek u prvoj turi idem ja u vodu, jer se pater familijas teže razbuđuje. Iskupasmo se do jedanaet koliko smo stigli i sve ponovo pakujemo za nazad. Jurimo ka sobi, jer mi zvoni znak za uzbunu, UV zraci, UV zraci! Mi malo čitamo, njima je dosadno, zato ubrzo krećemo da se igramo, o tome da nam se dremka posle ručka nema ni govora, one su odmorne, spavanje je za njih gubljenje vremena na moru,  poručuje starija. Onda otac zapreti, igrajte se same ili nema plaže. Tada umeju da se zaigraju, mi opet uspemo da okrenemo još par stranica knjige i vreme je za plažu. Sad je malo lakše, već smo spakovani, dodajemo još prosušene peškire i ostajemo da velikog mraka, to nam je baš gušt. A ako se kojim slučajem mlađa umorila i baš hoće u kolica, najjači među nama sve nosi, pomaže mu starija, ja guram kolica. Večera, tuširanje ili obrnuto, mazanje protiv ujeda komaraca, red čitanja, red maženja i ajmo u san do novog dana na plaži. Tako se malo mučimo sa stvarima, dok ne upoznamo nekoga ko radi na plaži i taj se sažali i odobri nam da sve stvari ostavljamo do sutra. Uvek se odužimo toj osobi, na prikladan način i još ostavimo sve drangulije morske za uspomenu, i svaki put se ta osoba sa plaže tome obraduje. Ne znam odogovor, ali je tako.

I uvek nam je dobro. Stvarno dobro i lepo. Ove godine je neizvestan naš odlazak na more i opet će na biti dobro, što i vama želim. Bazen, Ada, jezero, more, najvažnija je ekipa.

 


Comments

5 реаговања на на „Kad mi idemo na more“

  1. I was able to visit Dubrovnik in December of 2008, and it was wodrunfel, despite the rain!! There were no crowds to speak of, and when I walked around the city wall I truly felt like the only person up there. On my last day the sun came out and it felt like summer, but still with no crowds.

  2. Thank you so much for the well wishes for my husband. I hope you get well soon.I bought the resin but forgot to get the needle applicator! Duh!! I was in a hurry I guess when I ordered it.I’ll let you all know how the UV light box turns out if I can get my hubby to find time to make me one. He has been on overtime and that means “little time” for extra projects.

  3. lets have a quick test to see what kind of buddhist you really are..…and be honest… 1.would you rather:(a)receive oral sex from someone you love,or(b) bomb iraqi civilians ?2 (a)remain “celibate” for the rest of your life(b)have a wank ?i`ll wager a penny to a pound there`s not one single commited buddhist on sannyasnews…….

  4. Salam Zarina,i am planning to go there around July & i am happy to stumble across ur blog~ ^__^ many info i get frm here & i hope can learn more from you~

  5. Thanks for your submission. Another item is that being a photographer entails not only difficulty in taking award-winning photographs but additionally hardships in getting the best video camera suited to your needs and most especially hardships in maintaining the caliber of your camera. It is very real and obvious for those photography fans that are directly into capturing this nature’s engaging scenes — the mountains, the actual forests, the wild or even the seas. Visiting these adventurous places surely requires a digicam that can live up to the wild’s hard conditions.

Оставите одговор на kreditrechner excel vorlage kostenlos Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *