Nastavni kadru bez mašte

Skoro se u jednoj srednjoj školi zaposlio čovek koga znam. Nakon prvih dana konstatovao je da ga deca mnogo i ne čuju. Osoba od poverenja mu je šapnula da proba da menja pristup, da zaintresuje šesnaestogodišnjake za predmet koji predaje. Budi drugačiji, pozivaj ih na razmenu mišljenja, nemoj suvoparno da im predaješ lekcije, jer… To je tako dosadno.

Ako u ovoj priči zanemarimo plate prosvetara, koje su od vajkada bedne, a prosvetari ipak odaberu da budu u prosveti, koji je njihov zapravo zadatak? Da prenesu znanje? Nije dovoljno, ako nije interesantno ili ako bar malo ne zagolica dečju potrebu za znanjem i učenjem? Da budu veoma strogi, jer se zna čija je zadnja? Pase. Da ih baš briga za ono čemu uče decu? Dosadno, kao što su verovatno i sami dosadni. Da dozvoljavaju bahaćenje na sopstvenim časovima? Zabavno je par časova, onda je opet i dosadno i očekivano. Šta onda treba da rade učitelji, nastavnici i profesori?

Pod uslovom da imaju znanje za zvanje za koje su se kvalifikovali i da su do njega došli učeći, treba da su im deca barem draga. Da poseduju harizmu. Da su dovoljno voljni, ma kakve generacije da su u pitanju, koje svakako nisu vanzemaljci, da decu uče da razmišljaju. Da ih navode da slušaju, čitaju, prepoznaju i upoređuju, kako bi im ono što je i njima samima prevaziđeno učinili bar malo interesantnim. Neka se drže programa, on je po zakonu, ali isto tako neka se zadrže čas duže na onome što budi decu iz pospanosti i letragičnosti našeg školstva.

Budi faca, pa učini neko čudo da se raduju tvom času, umesto da pričaju na ulasku, Pomozi bože, a na izlasku, Ma, beži bre!

Žalosno je što su svi isto vrednovani i oni veoma obrazovani i oni zatucani, kao i oni zanimljivi, koji postižu rezultate i oni koji odrađuju svoj posao. Nema opravdanja za takvim odnosom, jer se onda ovi posvećeni nastavnici osećaju zlostavljano. Posvećeni rade dušom, vole svoj posao ili ga bar simpatišu, ulaze sa osmehom u učionicu, raduju se deci i vide dobro u njima. Nisu odustali od dece, jer baš kao što u vrtiću u nekim tužnim slučajevima, jedini izvor smeha i zadovoljstva bude boravak u grupi, ima dece u školama, koja su samo tu sigurna. Nema sada potrebe da posebno apostrofiramo decu iz problematičnih porodica, odnosno to ne treba da bude opravdanje i razlog zašto nastavnik ne daje dobro, ako ne najbolje, jer na žalost nije motivisan i cenjen. Takođe, primera radi, kao vaspitač, mogu uvek da nađem zamerku u ponašanju određenih struktura ljudi sa kojima sarađujem, ali to nije većina. Ispravite me, ako grešim, jer čini mi se da su  i dalje u većem broju deca koja žele da uče i roditelji koji podržavaju sistem školstva, ma kako često nazadno izgledao.

Nas, vaspitače, uče da radimo sa decom koja imaju poteškoća u razvoju i to zna da bude do ozbiljnog bola teško. Šta ja tu mogu da uradim, kad već nisam školovana za to? Mogu da odustanem od posla, ako imam altrentaivu, iskreno, tražim je. Mogu da patim dok radim, što je takođe poražavajuće i mogu da prihvatim, sa manjim ili većim intezitetom bola u vezi sa detetom i samom sobom. Nije baš neka perspektiva. Ipak, ja ne želim, dok god sam vaspitač, da zanemarim, koliko sam u prilici, pomenuto dete, kao i ostalu decu, koju iskreno volim i radujem im se kada dođu, bez obzira koliko bih volela da ih je brojčano manje u grupi. Moj se glas na ovu temu nikako ne čuje, ali ne odustajem, kažem šta mislim i opet se, još uvek, radujem deci. To je moja odluka.

Kao što je i odluka nastavnika, da li će da prepozna je li stimulativna ili krajnje demotivaciona ocena koju daje, koliko mu je  stalo, pitam se? Ocena nije isključivo merilo znanja učenika, već i načina na koji nastavnik predaje, šta od đaka traži i šta mu je suštinski važno. Isto je i sa porukama, koje se šalju deci, bilo verbalnim, bilo onim govorom tela i mimikom. Pa, učitelj, nastavnik, profesor je i pedagog. On oseća decu i traži način da im priđe, bar dok radi, zanemarujući  prethodne poteškoće nabrojane, kroz koje i sam prolazi.

Jedina altrenativa ostaje, osim da se ode iz zemlje,  da se dete školuje od kuće ili je to već duže plan, uređene nam države? Šta drugo preostaje posvećenom roditelju, onom koji se interesuje i aktivno učestvuje u školovanju svoje dece? Onom istom roditelju koji sarađuje i svestan je godina i promena koje su dete snašle. Zar da se detetu tada seku krila, zar je to pravi trenutak kada nastavnik kaže da je rad bio između jedinice i trojke!, te se nastavnik odluči za jedinicu? Kome se nastavniče na taj način dokazuješ i kakvu poruku šalješ? Možda je upravo tom detetu to bila nada, da prepoznaš volju i trud? Istinski sam svedok priče, Izvini, mila, nisam znala da si učila, zato sam te oborila. Biće prilike, nadoknadićeš to. Odakle tebi, nastavniče, ideja da se tako igraš dečjim osećanjima? Jesi li baš sve pokušao, pre konačne odluke koju si doneo? Možda dete sa kojim radiš proživljava najveće traume u svom životu. Baviš li se time, nastavni kadre?

Uz najiskrenije poštovanje i uvažavanje, svima koji rade sa decom u našoj državi, po slengu banana poznatoj, pitanje je manjini upućeno, nebesima hvala na tome, volite li vi svoj posao? Volite li decu? Ako je odgovor na bilo koja od ova dva postavljena pitanja ne, ispravno bi bilo  da ipak razmislite o promeni zanimanja. Možda vas neko sunce ogreje na nekom sasvim drugom mestu, daleko od dece? Možda budete veoma uspešni, zadovoljni i adekvatno plaćeni.

Mislite o tome…

Voljenim ljudima i sebi. Dušo moja dušasta…

Da ti pišem dušo moja dušasta, koliko sam te željna? Koliko mi nedostaješ večeras? Kako mi kucaju različita, neobjašnjiva osećanja na vrata? Kako znam da mogu, ali ne želim sama… kako ti majicu mirišem i u njoj se budim. Mnogo je.

Da ti kažem da se najzaraznije smeješ na svetu i da tvoj smeh obuzima čitavo okruženje. Sve je bolje od namrštenosti. Za nju ako i postoji razlog, hitno da se reši, jer ja volim da se smejem. Volim da se smeješ. Volim uspeh tvoj i radujem se kao da je moj, jer kada za tebe navijam, ja bodrim i sebe. Vidim dalje. Čujem jasnije. Tvoja me radost ponese i opije i gladna sam je još.

Kada spavaš mirno, mirna sam i ja. Kada te sanjam, sanjam te u svim bojama sveta. Zato ti i poručujem, milo biće moje, budi uvek baš kako te osećaj navede da budeš. Slušaj instikt svoj i ne mudruj previše, jer je istraživanje najlepše. Uvek da ti to bude zabavno, to želim. Seti se dolaska svog ovde i raduj se da imaš mogućnost da napreduješ. Pamti prijatne trenutke i neka te oni hrane. One manje lepe iskoristi za učenje i uvek radi, radi na sebi, dok god si ovde.

Nasmejmo  se jedno drugome i biće nam lepše, to bar može da se uvežba, ako smo već odlučili da idemo  zajedno. Pozovimo  jedni druge, preskočimo  porukovanje i glas će sa druge strane biti zahvalan, jer mislimo na njega i nju. Svet zavarava svojim bojama da je večan. Svi smo zapravo veoma svesni koliko je brzo prolazan, zato neka svako zgrabi svoje parče i deli ga sa voljenima, porodicom, prijateljima, saradnicima, prolaznicima, komšijama i tako redom. Kada osmeh dam, ja sam bogata. Kada osmeh primim, utrostručila sam bogatstvo svoje.

Ja, eto, mislim na tebe i kada se mučiš da zaspiš i kada hrčeš glasno. I kada padneš sa kreveta, a ne mora da znači da si dete. I kada ti je malo pokrivača tvog, pa se smrzavaš do jutra, kada grabiš bilo šta. Jer, baš kao što posežeš za pokrivačem, posegni za sobom, lepoto ovozemaljska. Jedna je lepota baš takva. Jedinstvena. Zar da onda tu jedinstvenost trošiš na ljutnju ili dokazivanja? Zar da ti vreme teče u srdžbi? Idi do prvog radnika u obližnjoj radnji i proćaskaj sa njim o vremenskoj prognozi, istrči se malo, glasno pevaj i dočekaj voljene, kada već imaš privilegiju da čekaš. Ako te boli, podeli. Podeli kada se spremnost iskristališe, ali ne puštaj da te bol izjeda. Piši sebi o bolu, biće bar za mrvicu manja.

Ako si emotivno preplavljena duša, ne znači da nisi dobro. Ako si pak stegnuta i rezervisana, znaj da sve duše nađu svoj mir. Uvek, prvo sa sobom, a onda i sa celim svetom, koji im pripada. Onom svetu koji duši nije blizak, poželi dobro i idi dalje. Bez očajavanja, jer je tako najbolje na ovom mestu, sada. Sada živi svoj trenutak i voli svaki atom svog postojanja, jer si ga dostojan, dok god si još uvek tu.

Zagrli, izljubi sočno ako ti se hoće, stisni, olabavi, kada jesi u prilici, one koje voliš, one koji su ti važni. Ostalima si već poželeo dobro. Dovoljno. I uvek, uvek, nađi vremena da čuješ svoj stomak, on ti nepogrešivo šapne kako se oseća. Kada navali bura u njemu, kada se stiša, kao beba kada se umiri u stomaku, kao beba kada te šutne i napravi se otisak nogice, znaćeš da radiš dobro, ako se sve umirilo nakon reakcije.

Dušo moja dušasta, raduj se kao kada si sebe svesna postala. Raduj se kao kada si se mnogo smejala. Raduj se kao kada si u crvenom kaputiću bebu videla. Raduj se kao kada si kikirikija na snimku prepoznala i kada se šmizla zadržala. Raduj se kao kada su te rečju darivali i vreme ti poklanjali. Raduj se kao prvi put kada si se morske vode nagutala i prve visibabe omirisala. Raduj se kao kada si svoju srodnicu srela. Raduj se kao kada si bebu kupala i generaciji iznad i možda još iznad sebe pomogla da do kupatila dođe. Raduj se i voli. Voli, jer je uzvišeno. Voli, jer je hranljivo. Voli, jer je lekovito. Voli, jer možeš i imaš koga da voliš.

Dušo moja dušasta, po svemu tako posebna…

Moje Jelene dve

Imam u svom životu tu sreću i blago da sam okružena Jelenama. Lično ih imama šest. Sve čarobnice. U ovom pisanju ispričaću vam priču o  dve Jelene,  njihovim porodicama, odlukama… Pre nego što krenemo na putovanje sa Jelenama,  možda mali dodatak,   po mom viđenju u pitanju su  skladne porodice o kojima volim da pišem, slušam, od kojih učim i koje navodim za primer dobre prakse.

Veoma malo ličnih detalja ću izneti, jer nisam baš sigurna koliko bi voleli da ih hvalim, a ovako mogu da pišem kao o nekim imaginarnim likovima, osim što oni stvarno postoje. I znate šta je ključ njhovog opstanka? Ljubav, pre svega, a onda beskrajno uvažavanje potreba partnera. Ti se parovi dogovaraju, razgovaraju, sukobljavaju i uvek nalaze rešenje, jer žele da ga nađu. Imperativ im je zadovoljstvo i smeh. Veoma su duhoviti i jedni i drugi i mi uvek veliku sreću nosimo sa sobom nakon druženja sa njima. Oni su odlučili, da žele da im bude lepo, gde god da su, a bilo je ispita i poteškoća, razdvajanja zarad posla i uvek još lepšeg spajanja.

Njihova su im deca važna i decom se bave, što nikako ne znači da su im deca centar sveta. Centar je porodica i potrebe svakog člana unutar zajednice. Kosmopolite su i veoma širokih vidika. Vole svet i rado mu se odazivaju, još ga veselije primaju u svoje domove. Kod njih ne postoji isključivost, uvek se situacije razmatraju sa više frontova.

Jelene znam dugo i baš dugo. Jelenu plave kose imam za prijatelja duže od decenije, a Jelenu kose boje čokolade iz detinjstva. Jelena shau je moj guru. Vodič kroz život, glas za hrabrost, kad moj zataji. Od nje sam učila o operi, ponavljala gradivo bontona, gradila stil u oblačenju. Baš pre par nedelja kada se dešavalo neko snimanje, nju i samo nju sam želela da čujem po pitanju dobitne odevne kombinacije. Jer, ona tako ume sa bojama i materijalima, da ja dilemu nemam koga da pitam za savet. Jelena je beskrajno duhovita, njeni fazoni se prepričavaju u našoj kući, kao i šale o kafi i rakiji, koje izgovara njen muž i njihova isto tako duhovita deca. Kada budete hteli da čujete šta je pravo padanje šećera i potreba za istim, njima da se obratite. Moja Jelena retko zove i malo je zaboravna po pitanju datuma i super stvar što je zbog toga volim još više. Bez preterivanja kažem da obožavam da čitam ono što ona čita, jer onda i ja učim. Saveti su joj kratki i veoma koncizni. Jedan takav mi je mir zadržao u kući, a bila sam kao bez pameti da uradim baš kako ja hoću. Onda me moj milkinis zagrli i kaže, Biće ti žao ako to budeš rekla, zamisli sve za par godina… Jesam li već pomenula da ona ne savetuje, ona uljudno odgovara ako se za isti pita i meni je to baš falilo u početku, a onda sam shvatila magiju nesavetovanja. Moja mudrica prati i kaže kada joj zatražim. Neprocenjivo!

Jelena flegma, lako ćemo, pomalo liči na shau Jelenu. Takođe je veoma duhovita, pasija joj je da se uključi na pola razgovora, jer je pre toga u druženju malo na lazy bagu dremnula. Tada kreću suze koje izaziva svojim izjavama. Od nje je trebalo da se naučim mirnoći, malo teže je išlo, mada, ko zna kako bi se situacija po mene odvijala, da nije bilo nje. Uspela je bar malo. Najviše mi je u životu značila njena podrška tokom srednje škole, jer je u određenim momentima bila jedina koja je verovala da mogu bolje. Putovale smo krišom, dobijale vaške javno. Naš preporod kreće sa najavom njenog venčanja. Kao da kreće naš novi film, koji traje i traje. Imam sreću da i ona retko zove, samo za razliku od shau Jelene, ona ni kasnije ne odgovori na poziv. Napravimo šifru i tada zna da je važno da se javi. Zato već dugo unazad sve dogovore oko viđenja dogovaramo njen muž i ja, jer se i moj teško javlja na telefon. Njeni su pokreti uvek nežni i veoma suptilni, mada emocija vrca u svakom dodiru i reči. Kad mi ona kaže, Vanjuška moja, ja se lepo uvek topim, ali stvarno.

Muževi mojih Jelena su carevi, zabavni, pametni, drugačiji. Oho, baš, baš. Svi ih porodično mnogo volimo i opet prvenstveno zarad ljudskosti ogromne i duhovitosti do bola u stomaku. Ni u mašti nisam mogla da pretopstavim da će se i muževi naši odlično razumeti, bilo u ćutanju i gledanju sportskog prenosa, šalama, šalama, kao ni u razgovorima, ponekada neozbiljnim, ponekada od suštinskog značaja. Čisto blago. Jagodica na torti su odnosi naše dece. Rečju, fantastični, iako se ne viđamo preterano često. Obe moje ćerke znaju sa kim im odgovara da provode vreme i desila se sjajna prirodna podela među decom. Jedna je bila u ulozi  najbolje drugarice u životuuuu, što nam je jedan od omiljenih citata.

I tako…zašto baš njih dve i te njihove divne porodice pominjem? Bilo bi u redu da podelim novosti… Obe su odlučile da odu odavde. Idu ka nekom sjajnijem suncu i manje mračnim oblacima. Svedok sam da su se silno trudile da ostanu i borile se kao lavice. Svedok sam njihovog predanog rada, učenja, nadograđivanja. Svedok sam ozbiljne borbe ovih dveju porodica. Bila sam neopisivo srećna i tužna kada su mi saopštavale svoje odluke. Srećna, jer znam da rade NAJBOLJE! Tužna jer odlaze.

Posebno me dotukla konstatacija starije ćerke, Mama, svi nam odlaze! Obećaj mi da ćemo se viđati. Obećala sam!

 

Koškanja, udaranja i tuče

Drugari moji dragi, je li bio neko od vas skoro u školi svog ili nečijeg deteta, nekim povodom? Ne mogu da razaznam u kojoj se meri razlikuju huškanja i koškanja u osnovnoj i srednjoj. Ipak, svedočim da je navedeno izraženije u osnovnim školama. U srednjim su perfidnije igrice u pitanju, sa manje fizičkog kontakta.

Ja sam bila nekim poslom u osnovnoj školi i stigla sam pre malog odmora, a na malom odmoru horor. Očekivana je jurnjava i vika, očekivani su i razgovori, neslaganja i dogovori oko prepisivanja ili već čekanja posle časova. Neočekivano je meni bilo, iako idem redovno u školu, što na roditeljski, što zarad pravdanja časova ili naposletku, povremeno i na otvorena vrata. Neočekivano, jer se deca bukvalno šamaraju među sobom ili tako žestoko krive jedni drugima ruku i silovito se približavajuci, da meni nije ličilo na šalu i druženje, već na odmeravanje snaga.

Podelim iskustvo sa prvenicom, koja me odmah demantuje. Mamaaaa, preteruješ, to skoro svi radimo i samo se zezamo. Ja joj objasnim scenu šamaranja, gde dve devojčice šetog i sedmog razreda prvo uz osmeh razgovaraju, a onda krupnija krene šakom po licu nekoliko puta sitnijoj, u nastavku pisanje srednjoj, od sebe da se obraća. Ludilo da se srednja u početku smeje, kao da treba da pokaže koliko može da izdrži, a onda gura krupniju od sebe veoma grubo , u stilu dosta je! Tu pored njih stoji još sitnija devojčica i ona krene da šaketa srednju i ovaj put je srednja još otresitija, zvekne je bukvalno po licu. Epilog, sve tri i dalje stoje zajedno i kao smeju se. Meni je izgledalo da trpe, jer tako treba. Naposletku se pridružuje jedan dečak i on krene da ih začikava, a onda kao u šali udara po ramenu i glavi. Svi se i dalje smeju.

Upoznata sam stilovima komunikacije, jer pričam sa ćerkom, ipak sam bila veoma iznenađena. Da izbegnem poređenja sa nekadašnjim vremenom, jer i tada je bilo zadirkivanja, meni je sve viđeno ličilo kao na poziv na fajt. Poziv ko je jači i gde mu je mesto, a ponajmanje je ličilo na druženje, bez obzira sto  me prvenica uveravala da poznaje devojčice i da one uvek tako rade. Plus da srednja devojčica ume da napadne i odgvori tako što drugu decu šutira direktno u cevanicu. Samo se fino šoknem i zanemim. Zanimljiv podatak je i da je najjača među tri pomenute devojčice sestra osmaka, citiram, Kome niko ne može ništa, uključujući i nastavnike, te je i sama ohrabrena da je sasvim u redu šamaranje na odmoru, vrlo transparentno.

Ovo je samo jedna priča, jedna malena situacija, a svakodnevica naše dece. U tu svakodnevicu se uključuje i dete iz neposrednog okruženja moje ćerke, koje osim neviđenih izostanaka iz škole, uz blagoslov majke, proverila sam, puši od petog razreda javno, ljubi se sa dečacima isto javno, na svim vidljivim područjima i kreće se po tzv zabranjenim zonama, koje svaki kraj ima. Tako i u našem kraju, postoji deo naselja gde se okupljaju neka deca, koja duvaju travu još u petom osnovne, ljubakaju se međusobno, uz nadzor srednjoškolaca. Piju, neki se drogiraju, a neki, na zalost, odluce tu i da se ubiju.

Svi smo se ljubili i poneki pušili cigarete, bežalo se i sa časova, ali bre u srednjoj školi. Tada se i ne kriješ, jer si nekako veliki, a ako je neko sve to radio u petom i šestom osnovne, pa, krio se. Podrazumevalo se da to nije prihvatljivo ponašanje na tom uzrastu. Sve i da potisnem svoja iskustva, slušala sam decu, koja sada imaju sedamnaest i osamnaest godina i ona su mi posvedočila da je to bila retkost i da se uvek tajila. Jok, sada se ona sa svojih jedanaest ili dvanaest godina ljubi na sred centra naselja, a mama joj sve pravda, i jedinice i izostanke i takvo ponašanje.

Gde su natavnici nemam pojma, deluje mi da je njihov utcaj marginalizovan, da li sme da bude tako?  Stručna služba samo na papiru i vrhunac  roditelja nigde. Jer, ako se rukovodim konkretnim primerom, mama pomenutog deteta se možda pojavi na jednom roditeljskom satanku godišnje. Nema šanse da ona veruje da se takvi susreti dešavaju jednom u godini! Nema šanse  da nije bar nešto naslutila?! Ima li? Tata je bio i otišao. A ako je otišao, amnestira li ga novonastala situacija od odgvornosti prema sopstvenom detetu?

Tuga je osećaj sa kojim sa izašla iz školskog dvorišta, možda još i više jer sam dete, koje pominjem, poznavala na uzrastu pre škole i dobre se sećam svih sposobnosti i talenata koje je pokazivalo. Bila je samostalna devojčica, prva ovladala u veštinama svlačenja i oblačenja garderobe, spretna i okretna, gimnastički jaka. Crtala je ispred svojih vršnjaka, kao da je bar dve godine starija. Tečno i razgovetno se obraćala drugima i delovala je sigurno.

Gvirnite malo više u naše škole, zainteresujte se i recite kome treba, makar i tim uspavanim stručnim licima. Nisu svi uspavani, a ako redovno pričamo, neko će već čuti. Odlučimo li da se pravimo da ne vidimo i sami postajemo  saučesnici u ličnom sunovratu ove devojčice, kao  i bilo koje druge devojčice ili dečaka.

Voleti, prihvatati i opet voleti

Volim bez zadrške. Ispravljam sve na šta mi se ukaže, ako već nisam uvidela sama. Volim ljude, volim naše osmehe, volim  radost i zadovoljstvo. Tugu se učim da prihvatam. Osećam super moć kada nešto dobro mogu da uradim za one koje volim, bez da mi bilo šta kažu ili traže, jer voleći njih, ja osećam potrebu da sam im tu. Ako smetam, skloniću se,  a da se ne uvredim, kao ranije.

Tako sam danas imala sreću da ljubav šaljem Jeleni, Aleksandri i Sanji i da mi danas nedostaju ONA, Jelena i Ana. Moje gimnazijalke ne bi ni mogle. Kako bi se slika upotpunila,  dobar ON je odveo decu na selo, da bez trzaja učim i pobeđujem sebe. Nadahnjujem sebe. Jer je moja vera u ljude neprikosnovena i ljubav prema njima.

Ja volim cvet. Ja volim more. Ja manje volim kada se nagutam slane vode, ali je prihvatam, jer je morska. Ja volim Adu i još više od Ade volim Košitnjak. Volim da pišem, volim da čitam i slušam. Volim da se našminkam i lepo obučem. Volim da bosa gazim po čistoj travi, bez đubreta, opušaka i onoga što vlasnici pasa ostave iza sebe. Volim da se vozim udobnim autobusom, kad mi vozačka već služi samo za pokazivanje, koliko na fotografiji ličim na Charlie Sheena, jer sam tako ispala.

Volim miris Crne Bare ujutro, kada me Baja i deda Ostoja puste da sama biciklom idem do trafike po Mikijev zabavnik i dok mi sladoled curi po nozi predanoj čitanju Mikijevih i Šiljinih dogodovoština. Volim da sam u Negotinu tri dana, umesto sedam, jer za ta tri dana obožavam da me šalju po vodu i šetam korzoom. Volim moj Majdanpek kada nam tata organizuje skijanje ili nam mama odobri šetnju do Rajkove pećine. Još više volim kada mi spreme sendviče u samoprijanjajućoj foliji i knjigu o Hajdi da odem čak iza solitera sa drugarima, gde sam i zaradila ovaj ožiljak na kolenu.

Što tek volim mora naša sva. Najpre sa roditeljima, onda sa društvom i najposle sa dečkom, budućim mužem mojim. Finale sa našm decom. Da bih bolje pamtila Makarsku, koja je bila moj Bali i Azurna obala, ja jako žmurim i naređujem mom mozgu da zapamti magistralu, zdrobljene boce ulja za gorivo, kantu prepunu paradajza i zdanka sireva. I sve mi se to mnogo sviđa i silno me veseli.

I uvek najviše volim ljude koji su tada bili deo mog okruženja, neki i svedoci mog življenja. Baš kao što je jedna mama iz vrtića postala moj prijatelj. Jeste da moram duže da joj zvonim na telefon, ali čuće me. Možda se svi oni ne stvore sad i odmah, jer sam nestrpljiva, ali su tu i dovoljno brzo reaguju ako je neophodno. Ljudi čine život moj ili ispravnije rečeno, odnosi sa ljudima do kojih mi je stalo, a stalo mi je.

Ja se deklarišem kao utopista, pacifista i agnostik, ako  to može zajedno.

Ne glumim borca za razna prava, koja su nam oduzeta, a za koja se nadam da će se vratiti gde im je mesto, ja samo apostrofiram da voleći ljude, a da pri tome veoma vodimo računa o ljubavi prema sebi, što i dalje učim, mi volimo život naš, baš ovakav kakav jeste. Ono što možemo da menjamo, menjajmo dok možemo, ono što ne možemo, probajmo sa borbom ili naposletku prihvatanjem.

Što sam lepo, čoveče, zahvalna što umem da volim. Što umem da praštam i vežbam da razumem. Što sam zahvalna majci i ocu što su me tako učili i svim babama, strinama, tetkama, stričevima, dedama, tečama, deverima i snajkama, što su  me oplemenili iskustvima i izazvali najbolje od mene sada. Tada mi ni Amerika ne deluje predaleko, uvek mogu kao turista da joj dođem. A uvek mogu i da maštam, vizualizujem i nadam se. Tako se i za sutra nadam!

Baš je lako naljutiti se, posvađati i razići, osim u ozbiljno teškim situacijama, kojima na zahvalnost, nisam svedok. Ovako, daj ruku, nasmej se, reci nešto ljubazno. Onda imaš tvog Dadu, tvoje Jelene, Anu, Olju, Savku, Šoneta, Sanju, brata, mamu i tatu i sve one, koji moža nisu fizički tu, ali su sa tobom da te jačaju, kao što ti jačaš njih, gde god da su.

Zato, baš sutra, da probamo da pozdravimo, pomilujemo nekoga, uputimo lepu  reč, osmehnemo se. Srce puno, duša sija, šta ima bolje od toga?