Ljubavno tebi

Dajem sve od sebe, trudim se, učim, vežbam da si sa mnom i sa nama u svakom momentu, osim fizičkog prisustva. Dajem…

Znamo da ne voliš patetiku, a da sam joj ja naklonjena, pa ćemo se naći na pola, ako se i ti slažeš. Molim te i bez zamerki što pišem samo u svoje ime, tako mi je zgodno. Ostali voljeni ti se javljaju na svoj način i ja ne bih tu da se mešam.

Elem, imam jednu koleginicu iz vrtića,  mladja je od tebe, a starija od mene. Pomenuta gospodja S. mi priča par vaših susreta, kako si se šalio, ponosio i jedva se na nešto požalio, a meni tata milo, premilo u srcu i celom mom biću. Neke druge koleginice te tako pominju kako si tokom šetnje svraćao do ograde da mi se javiš i pomaziš me koliko uspeš zarad onih šipki, ali taman, dovoljno.

Tataaaa, ja nemam pojma kako će ovo pisanje ispasti do kraja, ja samo imam beskonačnu potrebu da ti se javim, da ti pričam, da te grlim, da te mirišem, da smo tu, da se naljutiš, da me voziš u pidžami  zarad 300m udaljenosti ili par km dalje i da me hrabriš da spavam tokom vožnje, jer ti brineš spavam li dovoljno… Hoću još da se krijem od tebe i blokiram te, da ne vidiš  na facebuku ili instagrameu kada sam legla, mada ti uvek po mom pogledu znaš koliko sam spavala. Hoću da odemo zajedno u tu fensi šmensi radnju, koja je zapravo jedan vrlo običan brend, da izabereš donji deo trenerke ili pantalona uz onaj gornji koji ti je D. izabrao. Ups, iskočio mi sveti D., znam da ti je ovo smešno koliko je istinito.

Realno, tajkicke moj, imaš neke još obaveze u vezi sa grejanjem, koje treba da nam objasniš, kao i gde da nadjemo onaj deo za kotao u podrumu. Što sada mi da se bavimo kolima i sličnim stvarima, kada to uvek hoćeš sam, jer znaš najbolje. Evo i ovo, lepo mi objasni kako D. da ušpikuje but sa belim lukom, umesto da naruči roštilj. Iskreno, malo si dužan za ta neka pojašnjenja.

Kako tata sad mi nešto da žalimo kad ima još toliko stvari u kojima je tvoje učešće neophodno. Zato ja i prihvatam i odbijam. Prihvatam i odbijam. Prihvatam i suočavam se…i baš nas briga što rečenica ne može posle tri tačke da počne sa malim slovom i, jer si nekako mimo drugih ti, a tako te sledim i ja. Mimo tvog znanja sutra ćemo imati i kolač i žito, jer ne znam gde ti poručuješ, pa sam se snašla. Pa zašla u neizdrž, za rusku salatu i mimozu, može malim slovima sve, jer nam se hoće. E, onda jedini ti jedeš mimozu, svima je tu previše krompira. Ok, ja i dalje ne znam, voliš li ti tu  salatu realno?!

Preferans, tata, to treba da me naučiš, bar peti deo da znam tu igru kako si je ti igrao na moru i da mi pokažeš taj život iz čamca, kada ideš da se osamiš, u Tunguziji. Da li  zapravo misliš na Tanzaniju, jer Tunguziju imam u srcu, ali fali na geografskoj karti. Plus laku noć, jele vas buve celu noć, odakle ti ta priča, tako ti Baje i Ostoje???
Znam da ne voliš moju opširnost i pitanja, Je li umro taj glumac, isto kao tvoje i moje zajednički časove matematike. Heeee, neka te tata, ne brani mi sada da nas spominjem.

Pozdravlja te lepa Keja, Haj polako, haj laganoooo.

Kilo mesa u potpisu.

Jeste li želeli dete koje ste rodili, samo pitam..

Postoje razne porodice, obitavaju oko nas i iako nas oko i um varaju, slabo ih poznajemo, dok se ne zbližimo ili nam se u nekom momentu poveri jedna strana roditeljstva. Tako ni ja sa ovim zaključkom nisam žurila, već sam posmatrala dok se sve nije složilo.

Upoznala sam u parku, a gde bih drugo mogla da analiziram, petočlanu porodicu, koju broje mama, tata, dve ćerke i sin, starosti od sedam do tri godine. U velikom broju susreta svi zajedno, delovali su prilično skladno, zabavljajući se sa decom i nekom pristojonom komunikacijom medjusobnom i sa nama parkovcima. Znam da sam osetila oduševljenje kako mama uvek izgleda otmeno i doterano, tata takodje i ovde je najmanje reč o fizičkom izgledu, nego u skladu koji je odisao medju njima.

Naravno da sam u ovoj priči najmanje bitna ja, ali uvodim kao napomenu da sam se zbližila sa najstarijim detetom, prvačićem. Pričali smo o raznim detinjastim stvarima, odgovarala sam detetu na pitanja o prirodi, školi, mojoj deci i šta je već detetu bilo interesantno. Za vreme naših kratkih razgovora mama i tata su se obično zabavljali sa ostalo dvoje dece.

Puf, kao ni iz čega, razveli su se. Deca kod mame, tata može da ih vidja kada poželi, ali razvod. Ne znam zašto, niti pitam. Dete, moj drugar iz parka, kaže da tate često nema kod kuće, da mama sve radi sama, ali da ona ima dovoljno novca za sve. Ok.

Sve redje decu vidjam u parku, da bi mi dete u jednom momentu reklo da su malci u vrtiću, u dežurnoj sobi, a ono u boravku. Dobro, mislim se, rade oboje roditelja, sada žive na različitim adresama i to je njihova trenutna neminovnost.

Nakon nekoliko dana srećem mamu jednom, pa još jednom i još jednom kako šeta našom glavnom ulicom u naselju. Nije moja stvar da zaključujem. Tek ona me jedan dan zaustavlja da se javi uz rečenicu, Znate da smo se razveli, e, pa ja sada uživam da sam na bolovanju, jer mi je mnogo naporno sa troje dece u kući, a on ( muž) što hoće da je sa njima neka nadje način, moj mir mi neće rušiti.

Dodjem sebi, dodjem kući i prisetim se kako sam sa ono pola duše trčala po decu u vrtić i školu kada je muž na putu ili uskakali moji roditelji da ne daj bože ostanu predugo u nekoj ustanovi. To smo mi radili i ko kaže da smo bili u pravu, mada bismo opet radili isto.

Prvo sam u svojoj glavi mamu pomenute dece osudjivala i istovremeno osećala sažaljenje prema tati. Zatim sam osvestila da ko zna šta sve ne znam u vezi sa porodicom o kojoj pišem.

Svidja mi se što je mama pre svega i dalje nasmejana, čudno mi je što ponavlja kolikooo su joj deca naporna i da treba okolina da je razume, mada je nju realno briga za okolinu, jer joj je teško. Buni me što deca, ponajviše najstarije dete, pominju tatu gotovo u superlativu i sve u vezi sa vikendima provedenim sa njim, jer opet ko sam ja da donosim zaključke i daleko bilo osudjujem.

Uz dodatak da su i za dan pred Novu godinu malci poslednji otišli iz vrtića, a da sam najstarije dete videla samo u parku. Za vrtić mi je reklo dete, za ostalo zaključite sami. Ima mnogo takvih porodica i uvek se pitam ko bi bio na dobiti ako bi se uključila  naša nesrećna socijalna služba?!

Niko!

Koliko su deca bila željena možda u ovoj ili nekoj sličnoj priči, evo lepo ne znam…