Zašto toliko malo razumevanja prema vaspitačima, samo pitam…

Kako da vam kažem, ja volim decu, za početak ovog pisanja. Volim ih, ali ipak…

Da, bunim se za brojnost dece u grupi, Da, smeta mi što su više nego skromno opremljeni državni vrtići, Da, fali mi materijal za rad i često radim, radimo, sada M. i ja, ranije neke druge drage koleginice, sa poteškoćama, ali radim. Volim decu, a što se mene tiče i kraj teksta treba ovako da zvuči, volim decu i rad sa njima.

Svaki tekst, pa i ovaj, pišem iz iskustva, što ličnog, što provereno tačnog. Nikada sa nagađanjima, jer se to kosi sa mojim bićem i bavljenjem sa decom. Zato, odmah da pojasnim, želela sam da budem glumica, ali nisam uspela u tome, te su mi moji roditelji gotovo nametnuli ideju dece, jer sam, po njihovom ubeđenju mogla dugo da se igram i glumim, amaterski i iskreno. Tako sam i završila prvo Višu školu, a onda i fakultet da se bavim decom. Bilo je spoticanja i poricanja našeg učenja na fakultetu, jer šta će nama, čuvarkama dece, sve to.  Ili znaš da čuvaš dete ili ne?!

Dragi roditelji, mnogo je više utkano u naš posao, osim pukog čuvanja vaše dece, jer ako ste nas generalizovali, zarad sporadičnih priča, ili daleko bilo iskustava, što jeste tužno i neprihvatljivo, ipak mi je sasvim  nemoguće da niste upoznali horde ljubaznih, empatičnih, ljubavi punih vaspitača, jer mi postojimo i brinemo se o vašoj deci, družimo se sa njima, učimo ih, mazimo i vrlo često, kako god zvučalo, budemo dopunski roditelj vašem detetu.

Normativi su od strane države odavno pogaženi, ni sama ne znam tačno da vam objasnim računicu, jer se ona svodi na trenutašnji dneveni deo dolaznosti, što je mnogo daleko od stvarnosti. U praksi je drugačije, na žalost. Mi se vrlo često, na dnevnom nivou, bavimo sa tridesetoro dece, evo i brojkom, 30. dece. Buka je ogromna, svako traži svoj deo pažnje, prisutnosti, nege i vidljivosti, jer i najtiše, najnenametljivljije dete očekuje, s pravom, da ga vidite i doživite njegovo prisustvo. Sada, evo vam matematike na delu, imena dece, potrebe i različitosti, želje i htenja, navika u ishrani, potrebe za spavanjem, jer vi i ne znate ko je dete pored vašeg deteta u grupi. Objašnjenje, postoje deca koja ležu nedopustivo kasno, kao predškolci, koji ne spavaju u vrtiću i ovo nije naš posao, pa da se time bavimo, ali obzirom da postojie, takvo dete vam, ne želim da ulazim u potencijalne situacije zašto leže kada mu vreme nije, otežava, pravi dodatne izazove. Ako se nenaspavanom detetu na predškolskom uzrastu spava, vi smišljate nadljudske situacije da se nađete tom detetu, a da ne zapostavite ostatak naspavane dece, željne pažnje, učenja, novosti, rutine, dnevne prozivke i tako nekih sitnih stvari, za koje možda ni sami ne znate da vaša deca vole.

Želim da verujem da dobro radim svoj posao, za šta imam pokriće nekoliko generacija, isto kao što je vrlo verovatno da su se potkradale nenamerne greške, ali ipak greške, pa se prosto pitam, treba li da vagamo te situacije ili da malo više čujemo, daleko bilo, poštujemo osobu koja se bavi vašom decom, ništa manje nego što hirurg operiše, ništa manje od nastavnika koji vam kasnije uči dete, ništa više od osobe koja se trudi da servira obrok vašem detetu ili počisti nered za vašim detetom.

Čemu degradacija profesije vaspitača, a onda ozbiljna frivolnost prema učiteljima. Je li sve zarad ocene i da li se na kraju deca uče da je ocena i takva vrsta priznanja bitnija od one kada se vaše malo dete razvija i kao sunđer upija sva saznanja i iskustva oko sebe i u vezi sa njim samim? Slobodno se zapitajte i poslušajte neke vrlo učene ljude, koliko je zapravo važan i kakve tragove ostavlja period u odrastanju vašeg deteta od momenta kada ga upišete u vrtić?!

U suprotnom poješće vam decu neko strašniji od nas, onda kada smo možda jedini spas bili upravo mi, posebno sa akcentom na decu iz nestrukturalnih porodica, bez maženja, čitanja pred spavanje, nežnog kupanja, posvećenosti i dozvolite, gde su deca „ispadala“ višak u nekoj priči.

Bez ikakve glorifikacije zanimanja, kojim se i sama bavim, šta više često bih da pobegnem iz cele priče i osnujem svoju cvećaru, budite pažljiviji prema potrebama svoje dece, jer je možda vrtić ostao jedina ustanova bez etiketiranja, za sada, bez merenja različitih vrednosti, osim iskrenih zagrljaja, bez zalaženja u tuđi džep i brojanja robnih marki na detetu…

Toliko od vaspitačice koja će vam se jednom javiti sa sasvim drugačijeg mesta, ako se tendencija nepoštovanja nastavi. Bilo mi je drago…

Volim decu!

 

Da li sam najgora majka na svetu?

Ovo pisanje ne bi trebalo da ispadne strašno, već više kao preispitivanje sebe, granica, kao i čari i izazova roditeljstva, još nečega i tako dalje. Pa da krenemo…

(Moja ćerka se ne slaze sa ovom izjavom!!!!~!!!!!!!), ovo je moja ćerka upravo dodala, što mi naravno ne smeta da o ovoj temi pišem.

Od kako sam osetila prve porive majčinstva, bila sam sigurna da ću biti mama, mada danas shvatam da je to bila misija u koju sam verovala, ali ne i nužno koja će se ispuniti. Shvatam da je i bolje što se tada time nisam bavila, jer da jesam ko zna da li bih se u pomenutoj ulozi ostvarila. Verujem da kada verujemo, možemo da prizovemo, verujem u čuda, jako, ali to ne bude uvek dovoljno.

Maštala sam, upoznali smo se moj dragi i ja i bez garancija, jer po mom mišljenju one ne postoje, poželela sam da to bude to. Tako se nekako sve i odigralo i desila nam se ona, damica koja mi se umešala u tekst. Iskreno sve se dešavalo čarobno, bez ikakvih poteškoća, kako u danima trudnoće, tako i u prvim danima, dalje godinama Kikirikijevog života. Bez previše izazova, nekako dobro sve. Nismo tada mislili o pubertetu i nekim drugačijim izazovima, nismo ni kada nam se Šmizla, sama po sebi zahtevnija, dogodila. Jedino da ovde dodam, ja nisam bila mama koja je jedva čekala da joj deca porastu, baš mi je bilo mnogo lepo, svima nama zapravo, dok su malene i realno manje zahtevne. Jedina potreba je bila ljubav, uz nju pravila i granice, ali ljubav pre svega.

Tako preskačem sve vragolije detinjstva, jer je osim Šmizlinog nespavanja, sve  bilo kako je trebalo da bude.

Ovde ide velika pauza, jer su neke, još uvek, male, sitne godine u pitanju i onda kreće taj tinejdžerski period, prvo kod jedne, onda i kod druge i što bi moja draga majka V. rekla, Sine, vi ćete biti u klimaksu, kada i mala u pubertetu. Ove izazove sam mogla da čujem od roditelja starije dece, čitam o njima i ipak ništa ne saznam, jer nisam  znala ja ko će se kako tačno razvijati, u kom smeru i kojim tempom.

Zato, prilično zadovoljno prelazim preko ovog dela odrastanja, analiza i zameranja sebi, mužu ili najbližoj okolini. Da je bilo komentara od strane naših ćerki, jeste, negodovanja takođe. Osećao se moj strah i zebnja, koja je skoro uvek izostajala u mislima i osećajima mog muža. Krenula su naime sasvim drugačija ispitivanja mene same. Da li sam ovo očekivala, da li sam mogla da pretpostavim koliko je odgovorna uloga moja, na mahove i vrlo teška, da li sam joj dorasla i na kraju, ko je u celom Univerzumu odlučio da jesam podobna za ulogu majke, jer me za to nikada niko nije pripremao…

Kako bih sumirala sva moja osećanja i nedoumice, koje su nekada dosezale, da li sam baš ovako svoju majčinsku ulogu zamišljala, da li sam išta znala? Odgovor je NE! Uz dodatak da bih opet volela da ih rodim i budem bolja, jača, snažnija, odlučnija, više svoja… Bude lepo, pa bolno, sigurno, pa puno strepnje, smešno i teško u isto vreme. Sa ove tačke gledanja, zahvalna sam što sve radim sa partnerom, jer možda bih i imala kapacitete za drugačije, ali ako imate skladnu priču, ni jedna odluka nije samo vaša, što je bar meni bila olakšavajuća okolnost, jer bih se, možda, a više verovatno, pogubila. Sve i da sam bila sama, drago mi je da sam sve prolazila i prolazim, proživljavam sa nekim.

Bez pripreme sam postala dva puta majka, bez pripreme je D. postao dva puta otac. Zahvalna iznad svega, ponekada zbunjena i zabrinuta, poželela bih svima, kao i nama, da se prepustimo, radimo po osećaju i našim nekim internim načelima, dok god ne ugrožavamo bilo koga.

Na pisanje me inspirisala jučerašnja, ne baš emotivno laka, situacija između ćerke i mene i neka je, jer skromno smem da zaključim da sam bolja nego što sam mislila da jesam, isto kao što još mnogo toga treba i želim da naučim.

Na radost roditelja, kao i onih koji odluče da tu ulogu žele da preskoče.

Da li očekujemo poklon za praznik, kako mi vaspitači, tako i ostali prosvetni radnici?

Pre par godina oglasio se roditelj na jednoj od društvenih platformi sa zaključkom da koliko se novca skupilo za učitelja-učiteljicu isti-ista mogu da kupe garsonjeru. Šokirala sam se, jer to nikada nisam doživela, ni kao roditelj koji izdvaja novac, sa iskrenom namerom, ni kao vaspitač, koji brine o nečijoj deci.  Hajdemo redom, bar iz mog ugla.

Počeću sa prisećanjem iz mog detinjstva. Nismo tada, mi deca, skupljali novac, već su nam roditelji davali koliko su mislili da treba i mi bismo, svako za sebe, kupovali cveće, bombonjeru, knjigu ili neki poklon iz knjižare u centru Majdanpeka. Naša divna učiteljica, Safeta, bi se svemu iskreno obradovala i uvek nas malčice prekoravala. Bila joj je potrebna pomoć oko odnošenja silnog cveća i raznoraznih sitnica, jer nismo kupovali jedan zajednički poklon.

Kada sam počela da radim u privatnom vrtiću, sa decom imućnijih roditelja, stvar je bila gotovo ista, svedeni pokloni, sa merom, a meni neprijatno, pa čemu sve, to je moj posao? Vremenom sam shvatila da i deci i roditeljima to znači, ali je sve ostajalo sa ukusom.

Kada je starija ćerka išla u vrtić, situacija slična, pristojno sve, sa dogovorom da se sačekujemo u hodniku i odvojimo pristojnu sumu novca, malo više kada su deca odlazila iz vrtića, ali naglašavam, opet sa finom merom. Zatim od njenog prvog do četvrtog razreda, očito smo bili okruženi nekim finim ljudima, nastavljamo sa skupljanjem u granicama prihvatljivog. Za sve to vreme i sama sam imala sreće da pokloni ka meni dolaze sporadično, u vidu knjige, cveta ili seta šolja sa kafom, prihvatljivo. Elem, situacija se menja nakon odlaska mlađe iz jaslica, tu smo se još uvek ponašali „normalno“, iako bih našim vilama lično zvezde s neba skinula da sam mogla, koliko su uradile za naše dete. Naime, tada kreće navala za poklone za vapitače, borba ko će koliko dati i koliko je zapravo dovoljno, jer  uvek neko predloži određeni iznos te kreće čitava pobuna u vidu kilometarskih prepiski. Uredno sve iščitamo muž i ja, utišamo grupu, bez da komentarišemo i damo koliko je odlučeno. Ovde želim da napomenem da naši vaspitači ni jednog momenta nisu pokazali da bilo šta očekuju od nas, mi smo ti koji smo dizali lestvicu prihvatljivog ili neprihvatljivog iznosa novca, dok su se, mislim da ćete se složiti i promenili načini vrednovanja, jer…našli su se načini da se pojedinom kadru podiđe poklonom, za bolji odnos ili bolju ocenu. Nešto mi mozak šapuće da su roditelji zakuvali celu stvar. Niko nije smeo javno da traži bilo šta, ali je bilo slobodnih, drskih, roditelja, koji su pravili takve kombinacije, sa kim su procenili da mogu. Ukoliko bi bili odbijeni, na žalost, nisu javno pominjani, a ako bi priča prošla, kreće akcija dokazivanja, a samim tim i „boljim“ nekim situacijama po određenu decu. Koliko bolju, pokazaće vreme. Nastavili su se verbalni nasrtaji na platformama i mi smo isto, kao i ranije, bez pobune, davali kako većina odluči, jer nismo imali dovoljno jake želuce da se bunimo, što je možda greška, mada kada vratim film unazad, nije bilo strašnog preterivanja u količini novca, više se radilo o nesuvislim komentarima. Ovde je našim iskustvima kraj.

Priče koje sam samo čula, bez dokaza, da se roditelji i vaspitači, učitelji, nastavnici dogovaraju o putovanjuma, ogromnim visinama novca na vaučerima ili skupim satovima, ne mogu da potvrdim, ali mi nije teško da u iste poverujem, na žalost. Jer su neki tamo roditelji, iz njima znanih, a nama pretpostavljajućih, razloga procenili da će dobiti bingo i ako je verovati pričama, pojedini su i dobijali. Onda ja da dodam, izem ti takav kadar!

Za kraj ću navesti dva istinita primera. Jedan je iz ugla moje drugarice, učiteljice, koja kaže da bi najradije da praznik-praznike prespava i preskoči čitavu ujdurmu. Drugi primer je izjava deteta iz osnovne škole, koje je sa malo, a ipak dovoljno, svojih godina odbilo da priloži bilo koju sumu novca, jer „ljubimci“ svakako već postoje.

Na nama je da prepoznamo kojoj grupi pripadamo, čemu ovakvim ponašanjem težimo i koji je krajnji rezultat koji ovim činom postižemo.

P.S. Ja ovakav kadar ne poznajem!