Kakav smo uzor svojoj deci?


Danas mi se obraća gospođa sa rečima, da njeno dete neko povremeno udari, ugrize i da je od tih udaraca boli kuk. Prepadnem se i dozovem u sekundi, jer znam dete dobro i znam da jeste dobro, zato sto takve stvari primećujem. Pričom dođemo do razrešenja, da je bilo malo koškanja, ni reč o udarcima i bolovima za pred bolnicu. Znam dete, a maštu mu tek upoznajem.

Koliko sam se priča naslušala gde roditelj bez ikakve provere poveruje detetu i rezignirano nastupa sa namerom da sam reši problem, ne sme njihovo dete niko da dira! A bivalo je baš situacija, kada bi se priča razmotala, da je upravo napadnuto dete bilo glavni vinovnik čarkanja, svađanja, koškanja i slično. Još je osetljivije kada dođe do nemile situacije između deteta i vaspitača, učitelja ili nastavnika. I šta je onda verodostojnije, kokoška ili jaje?

Ovih je dana jedan akademski profesor, oborio mladu damu na praktičnoj nastavi, uz sijaset neprimerenih primedbi. Umesto da je bio primer učtivosti, ukazao  joj na greške i ohrabrio je za sledeći pokušaj. Plašila se da mu bilo šta odgovori, jer će opet kod njega polagati, iako je ~profesorov~ odnos prema studentima i kolegama, odavno poznat onima kojima treba da je poznat. S druge strane, drugarica, profesor u školi, ispričala mi je kojim je psovkama dete obasulo profesora i ukazala mi na činjenicu da su nemoćni da na bilo koji način dete sankcionišu. S treće strane znam za profesora koji zastrašuje decu na časovima, vređa i ponižava. Ali, nema veze, važno je da se kod nas uvodi dualno obrazovanje, sa sve obaveznim nošenjem dečje unifrome.

Prvo da roditelji nauče kako se obraćaju svojoj deci. Zatim šta se i kojim tonom priča pred decom. Onda da se uvede ozbiljna psihološka provera stručnog nam kadra, ako može bez potezanja veza. Jer ako se potegnu veze kako bi neki bolestan čovek, nastavio da vaspitava i uči našu decu, onda kao da pada u vodu pristojnost kojoj učimo decu. I tako stalno, vrtimo se i saplićemo. Neka deca sve razjarenija, neki roditelji sve besniji, neki nastavni kadrovi sve frustriraniji.

Da li, na primer, vi kao roditelji po automatizmu uvek i u svemu verujete svojoj deci ili se trudite da se stavite u detetove cipele i pokušate bar da zamislite realan tok događaja? Kako roditelji mogu tačno da znaju šta se desilo i na prvu izjavu zauzimaju stranu, kada uopšte nisu bili prisutni tokom secene koja se odigrala? Kako jedan roditelj može sa sigurnošću da tvrdi i govorom tela potkrepljuje svoju veru, da je njegovo dete neki dečak išutirao najstrašnije, te njegovo dete ima modrice po nogama? I onda nakon par dana isti roditelj prilaže žalbu na drugo dete, jer je njegovo dete takvom silinom izudarano da su se i tragovi po telu pojavili. Da stvar bude neobičnija, nije roditelj sve povrede konstatovao ni u četvrtak, ni u petak, već je tokom vikenda sa detetom razmotao film i u ponedeljak izneo svoju verziju. Bez i najmanje potrebe da proveri sa još nekim istinitost tvrdnji. Da li onda treba sučeljavati roditelje za sve, dizati još veću buku ili bi bilo prikladnije, u cilju vaspitanja, edukovati i roditelje i decu, šta je prihvatljivo, a šta neprihvatljivo ponašanje? Ali ne nekim imaginarnim tekstovima, već konkretnim radionicama, permanentnim razgovorima i živim primerima. Molim lepo, kako će sutra neki nastavni kadar, pod uslovom da zavređuje to zvanje, moći da dođe do rešenja problema, ako roditelj zna da je uvek u pravu njegovo dete. Jednako je poražavajuće i bolno da roditelji saradnici, koji grade strukturalne odnose u porodici, nalete na blesavog nastavnika. I zato pominjem kokošku i jaje ili su se svi parametri izgubili?!

Iskustvo u radu, moje roditeljstvovanje i lepe moje godine, pokazale su da nikada ne postoji jedna strana, najgrublje rečeno. Hajde da zajedno sagledamo šta je do problem situacije dovelo, hajde da sebe preispitamo kakave smo signale slali svojoj deci, a za početak, čemu i mene uči jedna divna dama, da sagledamo socijalno okruženje u kome provode  vreme  naša deca. Možda ćemo onda bolje razumeti i adekvatnije reagovati da novonastale promene u ponašanju naše dece.

Niti je uvek vaspitač, učitelj, nastavnik crn, niti je dete uvek krivo, a nije ni roditelj svemoguć. Dosadna sam znam, ali ponoviću još stotinu puta, a tako ću i sebe više osvestiti, razgovarajmo, slušajmo, glumimo, komentarišimo  sa decom. Ozbiljnog smo se zadatka prihvatili onog dana kada smo odlučili da postanemo nečiji roditelji. Verovatno i najzahtevnijeg. Budimo dorasli zadatku, kada smo već imali tu radost i zadovoljstvo da im budemo roditelji.


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *