Raste jedno dete u jednoj kući, sa nekim pristojnim normama i načelima morala. Raste i buni se protiv sistema, koji sa svojih četrnaest godina razume na svoj način.
Elem, pomenuto dete razmišlja o potencijalnom ratu, slušajući razne priče, gledajući dostupne mreže i kaže, „Možda bi i bilo super da svi zajedno nestanemo, kako bismo manje patili jedni za drugima, ali i kako bih se ja otarasio stresa u vezi sa školom i dokazivanjem.“
Poznajem dete od malena, iz parka, znam i detetove roditelje, veoma pristojni, obrazovani i prijatni ljudi i onda mi ovakva izjava zazuji u ušima, jer kako tako neko, sa toliko malo godina i iskustva može da vrednuje sebe?! Ni najmanje ovo nije upereno na nastavni kadar, naprotiv, jer je i kadar uništavan sistematski, već na poruke koje društvo globalno šalje mladim naraštajima, od čega mi se bukvalno povraća, kao osobi, kao majci, kao nekome ko se bavio decom duže od dve decenije.
Imamo li svest, bar kao roditelji, koje mehanizme iz nekog dela mozga treba da iskoristimo, kako bismo mlado biće motivisali da veruje, da vrednuje, da se bori i želi da bude dobro, kako njemu, tako i njegovoj okolini? Eto, citat se nam nameće, „Smradovi i ovde i tamo…“, iz filma „Rane“, a da li je baš tako, pokazaće neke situacije koje nadolaze. Meni se čini, vrlo subjektivno se izražavam, da će na kraju svega biti baš tako, mnogo je smradova prisutno na ovoj planeti i u vezi sa mnogo čime se rvemo, a svi znamo da će pobediti najjači smrad!
Nisam pobegla od početka i suštine priče, nikako, već samo pokušavam da razumem, kako jedno dete ume da prepozna smrad, tako svekoliki i očigledan? Rekla bih isključivo po mirisu i osećaju, jer decu, omladinu, bar se nadam, najteže možete da prevarite, osim, ako odmalena nisu obučena za nešto drugo. Rođaci, opet citat, deca znaju i prepoznaju, znaju kada ih laž obavija, znaju kada im se ista prezentuje kao istina i zato požele da sve ode u kraj, jer im jš samo to ostalo.
Mene je kao roditelja strah ovih dečijih razmišljanja i volela bih da bar neko o tome razmisli, kakvu im poruku šalju razni mediji, globalizam kao takav i koja je naša uloga u čitavoj priči. Vaspitavamo li ih i učimo dobrom ili treba da budu od pelena zadojeni nekim tamo, po mom mišljenju, budalaštinama, a da li su zapravo budalaštine, svi treba da se zapitamo i da bar u našem mikro svetu reagujemo, zagrljajem, podrškom, toplom rečju, razumevanjem mladih duša, kojima smo negde i uzor, zar ne?
Da se još jednom nadovežem na početak pisanja, meni je prestrašno, da makar i u šali, neki mlado biće pomisli kako je kraj bolji od bilo kakve vrste borbe. Ako mislite drugačije, blago vama, vi onda verovatno mirno spavate i nemate dvoumljenje da li je ovakvo razmišljanje ispravno.
Miran i lagan san svima…
Оставите одговор