Mobilni telefon i beba

Pisala sam, tj iznosila svoje viđenje o upotrebi mobilnih telefona. Pisali su mnogo učeniji i pozvaniji da se ovom temom bave, pa zašto onda opet pišem? Pretpostavljam da mislim da će neko da pročita i za časin časak razmisli.

Bezbroj situacija mi se mota po glavi kada je pomenuta sprava u pitanju, mnogima smo svi mi svedoci. Ipak, jedna me „slika“ baš porazila, ako je to moguće. Roditelj je došao u vrtić po dete jaslenog uzrasta, starosti 1,5-2. godine. Gura kolica, bez reči, gleda ispred sebe tupo, a beba, jer to još uvek jeste beba, samu sebe zabavlja, hipnotisano gledajući u sadržaj koji mu je plasiran. Pa, dobro bre (znam da bi ovu reč trebalo preskočiti, ali ja je tendenciozno upotrebljavam), zar se ni malo roditelju, ej roditelju nisi uželeo svog deteta??? Meni kao da je neko izbio vazduh, jer imam u okruženju nekoliko veoma brižnih, dece željnih parova, koji se i pored silne želje, u toj ulozi nisu ostvarili. Da li je moguće da svest ljudi i danas u ovoj 2023.godini nije ni mrvicu evoluirala, pa da sadašnji roditelj zna da se ne podrazumeva da će se u toj ulozi ostvariti, već toliko toga treba da se poklopi, da bi se rodila beba, a oni i dalje uzimaju to kao da im pripada apriori. Ako im već tako pripada pa voli ga, bavi se njime, pričaj mu, pevaj mu, mazi ga po glavi dok guraš ta kolica.

Sve i da je to dete „slučajno“ došlo na ovaj svet, da ti ta uloga nije bila u planu, onda kada se već desilo da postaneš mama, tata, budi mu to, budi mu roditelja, a ne biološki stvoritelj. Siguran si da nisi dorastao ulozi, onda budi faca, pa usreći neke ljude koji vape i troše godine, emocije, energiju, novce, silne novce na kraju. Neeeee, niko ne ume da gaji tvoje dete kao ti, a verovatno te je i sramota da to uradiš. Jednom u životu budi to što ti je dato da budeš, nisi igračku sebi rodio roditelju, nad roditeljima!

Sadržaji na televizijskim kanalima su tako pase, a već kada daješ tu pošast na tom bebećem uzrastu, iako se zna da do treće godine života dete treba štititi od takvih zračenja, bolje mu pusti crtani na velikom ekranu, umesto što mu mozak, oči, dušu pržiš mobilnim telefonom. Mnogo me interesuje, šta te je toliko potrošilo tog dana kada nisi mogao detetu da se posvetiš, jer ja te viđam, ne tebe jednog, već mnoge, kako to permanentno radite, nije to samo danas ti je bio mnogo težak, loš dan, nije to izuzetak, to je vaše pravilo gajenja dece i po pravilu ste vi, takvi roditelji, najglasniji, nasvadljiviji, najnasrtljiviji kada dobijete povratnu informaciju da vaše dete ima poremećaj pažnje, lošu koncentraciju, neprimereno uzrastu socijalno ponašanje. Vi tada napadate sve ljude koji se iole bave vašim detetom, okrivljujete ljude ponaosob, sistem i država su vam krivi, odnosno svako drugi je odgovoran za propuste kod vašeg deteta osim vas samih.

Da li zaista mislite da ste u pravu? Uzalud pitam, jer odgovor unapred znam, naravno da ste u pravu, vi najbolje znate šta vaše dete voli da radi, koja su mu interesovanja, želje, htenja, kada mu se spava, pa ga ostavljate do ponoći budnog, ubeđujete okolinu da ne voli da spava, iako ono zaspi za stolom itd.

Iskreno želim svako dobro vašem detetu, deci. Toliko.

Centar za lečenje zavisnosti od pametnog telefona nalazi se na adresi Trg republike 5/V i može se posetiti svakog radnog dana od 9 do 17 časova.

Ja sam lijena

U kojoj meri se odlikuje nečija lenjost i čega je ona tačno pokazatelj? Tema koja je isprovocirana kod mene i za koju ću pokušati da nađem odgovor.

Ovih dana je moja mama podelila svoju želju sa mojim mužem o mojoj potencijalnoj diplomi engleskog jezika, jer bi mi se sticanjem iste, kaže mama, otvorile nove mogućnosti za posao. Da engleski jezik prilično dobro znam, istina je, ali istina je i da me nikada nije interesovala potvrda na papiru, jer sam bila lenja da se spremam za polaganje. Pomenuta diploma je bila velika želja moje mame. Tako ostadoh bez diplome, ali sam uspela da doprem do svoje ćerke da se za istu izbori, bez nagovaranja i muke. Dobro, ovde se vidi nedostatak moje istrajnosti.

Ipak, tokom svog dugogodišnjeg rada, radila sam razne poslove koji su me ispunjavali, bez ikakve novčane nadoknade, već iz iskrenog zadovoljstva. Tako je nastao i moj blog. Napisala sam emotivan tekst o mojoj nani i to me dalje podstaklo da pišem i tako godinama. Čitaocima se prilično sviđalo moje pisanje, da bi kasnije i razni portali iz regiona krenuli da ih objavljuju, čak su neke tekstove komentarisali u medijima psiholozi, nastavnici. Malo je nakon izvesnog broja godina pisanja meni zasmetalo što se nisam snašla za deo koji se zove zarada od pisanja, a malo mi je i splasla želja za samim pisnjem, moguće je i da sam se ulenjila.

Počela sam sa izradom nečega što bi trebalo da bude knjiga za decu, napisala probnu verziju u dahu, ali svaki put kada bih krenula da je dorađujem i proširujem nisam bila zadovoljna napisanim, te sam sve ostavila po strani. Na osnovu započetih, a nedovršenih mojih pisanja, juče je moj muž meni rekao, Ti si zapravo lijena, započneš u žaru, a onda samo splasneš i prestaješ. Silno me je to zabolelo, a moj dragi misli da sam se tako osećala upravo zato što je to istina i možda je u pravu. Tek eto, danas sam odštampala radnu verziju buduće knjigice i posle meseci nepisanja odlučila sam da se pozabavim pisanjem ovog teksta i analizom svoje lenjosti, nedostatkom motivacije, ponekada i površnosti.

Sve ove analize i preispitivanja su me vratila u detinjstvo i sećanje na reči moga tate, Vana, nemoj da letiš s cveta na cvet, završi ono što započneš. To se mahom odnosilo na dodatne aktivnosti i hobije, jedino sam glumu radila do kraja. Porodične, školske, kasnije roditeljske i poslovne uloge sam marljivo obavljala i sve započeto sam završavala. Kakav je onda taj izazov sa kojim se suočavam, zašto to radim sebi? Evo, pitam se naglas, a odgovor još uvek tražim u sebi.

Nedostatak samopouzdanja, moja fragilnost, strah od neuspeha i uljuljkivanje u poznato, iako davno prevaziđeno, uticali su da manje verujem u sebe, za razliku od velikog broja ljudi koji su mi stalno govorili, istisni iz sebe novo, promeni, idi dalje, saberi tekstove i uobliči ih u kjnigu. Nisam stisla petlju, već sam malo čak zapala u sopstvenu zamku, žalim se, a ne uradim nešto konkretno da nezadovoljstvo promenim. Zapravo se bojim i mislim da sam za takve poduhvate kukavica, što ne doživljavam kao nešto dramatično. To sam ja., ali želim li i dalje takva da budem?

Sve pomenuto me podstaklo da više razgovaram sa sobom, kao i sa nekim ljudima čija mišljenja i uspehe izuzetno cenim. Da se pohvalim da mi se smeši sastanak sa nekim novim izazovima i da ga se ne plašim, naprotiv, radujem mu se. Lenjost je bolest, kažu stručnjaci, a kako sam ja zdrava osoba, ovo ide u moju prošlost, gde joj je i mesto.

Zašto toliko malo razumevanja prema vaspitačima, samo pitam…

Kako da vam kažem, ja volim decu, za početak ovog pisanja. Volim ih, ali ipak…

Da, bunim se za brojnost dece u grupi, Da, smeta mi što su više nego skromno opremljeni državni vrtići, Da, fali mi materijal za rad i često radim, radimo, sada M. i ja, ranije neke druge drage koleginice, sa poteškoćama, ali radim. Volim decu, a što se mene tiče i kraj teksta treba ovako da zvuči, volim decu i rad sa njima.

Svaki tekst, pa i ovaj, pišem iz iskustva, što ličnog, što provereno tačnog. Nikada sa nagađanjima, jer se to kosi sa mojim bićem i bavljenjem sa decom. Zato, odmah da pojasnim, želela sam da budem glumica, ali nisam uspela u tome, te su mi moji roditelji gotovo nametnuli ideju dece, jer sam, po njihovom ubeđenju mogla dugo da se igram i glumim, amaterski i iskreno. Tako sam i završila prvo Višu školu, a onda i fakultet da se bavim decom. Bilo je spoticanja i poricanja našeg učenja na fakultetu, jer šta će nama, čuvarkama dece, sve to.  Ili znaš da čuvaš dete ili ne?!

Dragi roditelji, mnogo je više utkano u naš posao, osim pukog čuvanja vaše dece, jer ako ste nas generalizovali, zarad sporadičnih priča, ili daleko bilo iskustava, što jeste tužno i neprihvatljivo, ipak mi je sasvim  nemoguće da niste upoznali horde ljubaznih, empatičnih, ljubavi punih vaspitača, jer mi postojimo i brinemo se o vašoj deci, družimo se sa njima, učimo ih, mazimo i vrlo često, kako god zvučalo, budemo dopunski roditelj vašem detetu.

Normativi su od strane države odavno pogaženi, ni sama ne znam tačno da vam objasnim računicu, jer se ona svodi na trenutašnji dneveni deo dolaznosti, što je mnogo daleko od stvarnosti. U praksi je drugačije, na žalost. Mi se vrlo često, na dnevnom nivou, bavimo sa tridesetoro dece, evo i brojkom, 30. dece. Buka je ogromna, svako traži svoj deo pažnje, prisutnosti, nege i vidljivosti, jer i najtiše, najnenametljivljije dete očekuje, s pravom, da ga vidite i doživite njegovo prisustvo. Sada, evo vam matematike na delu, imena dece, potrebe i različitosti, želje i htenja, navika u ishrani, potrebe za spavanjem, jer vi i ne znate ko je dete pored vašeg deteta u grupi. Objašnjenje, postoje deca koja ležu nedopustivo kasno, kao predškolci, koji ne spavaju u vrtiću i ovo nije naš posao, pa da se time bavimo, ali obzirom da postojie, takvo dete vam, ne želim da ulazim u potencijalne situacije zašto leže kada mu vreme nije, otežava, pravi dodatne izazove. Ako se nenaspavanom detetu na predškolskom uzrastu spava, vi smišljate nadljudske situacije da se nađete tom detetu, a da ne zapostavite ostatak naspavane dece, željne pažnje, učenja, novosti, rutine, dnevne prozivke i tako nekih sitnih stvari, za koje možda ni sami ne znate da vaša deca vole.

Želim da verujem da dobro radim svoj posao, za šta imam pokriće nekoliko generacija, isto kao što je vrlo verovatno da su se potkradale nenamerne greške, ali ipak greške, pa se prosto pitam, treba li da vagamo te situacije ili da malo više čujemo, daleko bilo, poštujemo osobu koja se bavi vašom decom, ništa manje nego što hirurg operiše, ništa manje od nastavnika koji vam kasnije uči dete, ništa više od osobe koja se trudi da servira obrok vašem detetu ili počisti nered za vašim detetom.

Čemu degradacija profesije vaspitača, a onda ozbiljna frivolnost prema učiteljima. Je li sve zarad ocene i da li se na kraju deca uče da je ocena i takva vrsta priznanja bitnija od one kada se vaše malo dete razvija i kao sunđer upija sva saznanja i iskustva oko sebe i u vezi sa njim samim? Slobodno se zapitajte i poslušajte neke vrlo učene ljude, koliko je zapravo važan i kakve tragove ostavlja period u odrastanju vašeg deteta od momenta kada ga upišete u vrtić?!

U suprotnom poješće vam decu neko strašniji od nas, onda kada smo možda jedini spas bili upravo mi, posebno sa akcentom na decu iz nestrukturalnih porodica, bez maženja, čitanja pred spavanje, nežnog kupanja, posvećenosti i dozvolite, gde su deca „ispadala“ višak u nekoj priči.

Bez ikakve glorifikacije zanimanja, kojim se i sama bavim, šta više često bih da pobegnem iz cele priče i osnujem svoju cvećaru, budite pažljiviji prema potrebama svoje dece, jer je možda vrtić ostao jedina ustanova bez etiketiranja, za sada, bez merenja različitih vrednosti, osim iskrenih zagrljaja, bez zalaženja u tuđi džep i brojanja robnih marki na detetu…

Toliko od vaspitačice koja će vam se jednom javiti sa sasvim drugačijeg mesta, ako se tendencija nepoštovanja nastavi. Bilo mi je drago…

Volim decu!

 

Da li sam najgora majka na svetu?

Ovo pisanje ne bi trebalo da ispadne strašno, već više kao preispitivanje sebe, granica, kao i čari i izazova roditeljstva, još nečega i tako dalje. Pa da krenemo…

(Moja ćerka se ne slaze sa ovom izjavom!!!!~!!!!!!!), ovo je moja ćerka upravo dodala, što mi naravno ne smeta da o ovoj temi pišem.

Od kako sam osetila prve porive majčinstva, bila sam sigurna da ću biti mama, mada danas shvatam da je to bila misija u koju sam verovala, ali ne i nužno koja će se ispuniti. Shvatam da je i bolje što se tada time nisam bavila, jer da jesam ko zna da li bih se u pomenutoj ulozi ostvarila. Verujem da kada verujemo, možemo da prizovemo, verujem u čuda, jako, ali to ne bude uvek dovoljno.

Maštala sam, upoznali smo se moj dragi i ja i bez garancija, jer po mom mišljenju one ne postoje, poželela sam da to bude to. Tako se nekako sve i odigralo i desila nam se ona, damica koja mi se umešala u tekst. Iskreno sve se dešavalo čarobno, bez ikakvih poteškoća, kako u danima trudnoće, tako i u prvim danima, dalje godinama Kikirikijevog života. Bez previše izazova, nekako dobro sve. Nismo tada mislili o pubertetu i nekim drugačijim izazovima, nismo ni kada nam se Šmizla, sama po sebi zahtevnija, dogodila. Jedino da ovde dodam, ja nisam bila mama koja je jedva čekala da joj deca porastu, baš mi je bilo mnogo lepo, svima nama zapravo, dok su malene i realno manje zahtevne. Jedina potreba je bila ljubav, uz nju pravila i granice, ali ljubav pre svega.

Tako preskačem sve vragolije detinjstva, jer je osim Šmizlinog nespavanja, sve  bilo kako je trebalo da bude.

Ovde ide velika pauza, jer su neke, još uvek, male, sitne godine u pitanju i onda kreće taj tinejdžerski period, prvo kod jedne, onda i kod druge i što bi moja draga majka V. rekla, Sine, vi ćete biti u klimaksu, kada i mala u pubertetu. Ove izazove sam mogla da čujem od roditelja starije dece, čitam o njima i ipak ništa ne saznam, jer nisam  znala ja ko će se kako tačno razvijati, u kom smeru i kojim tempom.

Zato, prilično zadovoljno prelazim preko ovog dela odrastanja, analiza i zameranja sebi, mužu ili najbližoj okolini. Da je bilo komentara od strane naših ćerki, jeste, negodovanja takođe. Osećao se moj strah i zebnja, koja je skoro uvek izostajala u mislima i osećajima mog muža. Krenula su naime sasvim drugačija ispitivanja mene same. Da li sam ovo očekivala, da li sam mogla da pretpostavim koliko je odgovorna uloga moja, na mahove i vrlo teška, da li sam joj dorasla i na kraju, ko je u celom Univerzumu odlučio da jesam podobna za ulogu majke, jer me za to nikada niko nije pripremao…

Kako bih sumirala sva moja osećanja i nedoumice, koje su nekada dosezale, da li sam baš ovako svoju majčinsku ulogu zamišljala, da li sam išta znala? Odgovor je NE! Uz dodatak da bih opet volela da ih rodim i budem bolja, jača, snažnija, odlučnija, više svoja… Bude lepo, pa bolno, sigurno, pa puno strepnje, smešno i teško u isto vreme. Sa ove tačke gledanja, zahvalna sam što sve radim sa partnerom, jer možda bih i imala kapacitete za drugačije, ali ako imate skladnu priču, ni jedna odluka nije samo vaša, što je bar meni bila olakšavajuća okolnost, jer bih se, možda, a više verovatno, pogubila. Sve i da sam bila sama, drago mi je da sam sve prolazila i prolazim, proživljavam sa nekim.

Bez pripreme sam postala dva puta majka, bez pripreme je D. postao dva puta otac. Zahvalna iznad svega, ponekada zbunjena i zabrinuta, poželela bih svima, kao i nama, da se prepustimo, radimo po osećaju i našim nekim internim načelima, dok god ne ugrožavamo bilo koga.

Na pisanje me inspirisala jučerašnja, ne baš emotivno laka, situacija između ćerke i mene i neka je, jer skromno smem da zaključim da sam bolja nego što sam mislila da jesam, isto kao što još mnogo toga treba i želim da naučim.

Na radost roditelja, kao i onih koji odluče da tu ulogu žele da preskoče.

Da li očekujemo poklon za praznik, kako mi vaspitači, tako i ostali prosvetni radnici?

Pre par godina oglasio se roditelj na jednoj od društvenih platformi sa zaključkom da koliko se novca skupilo za učitelja-učiteljicu isti-ista mogu da kupe garsonjeru. Šokirala sam se, jer to nikada nisam doživela, ni kao roditelj koji izdvaja novac, sa iskrenom namerom, ni kao vaspitač, koji brine o nečijoj deci.  Hajdemo redom, bar iz mog ugla.

Počeću sa prisećanjem iz mog detinjstva. Nismo tada, mi deca, skupljali novac, već su nam roditelji davali koliko su mislili da treba i mi bismo, svako za sebe, kupovali cveće, bombonjeru, knjigu ili neki poklon iz knjižare u centru Majdanpeka. Naša divna učiteljica, Safeta, bi se svemu iskreno obradovala i uvek nas malčice prekoravala. Bila joj je potrebna pomoć oko odnošenja silnog cveća i raznoraznih sitnica, jer nismo kupovali jedan zajednički poklon.

Kada sam počela da radim u privatnom vrtiću, sa decom imućnijih roditelja, stvar je bila gotovo ista, svedeni pokloni, sa merom, a meni neprijatno, pa čemu sve, to je moj posao? Vremenom sam shvatila da i deci i roditeljima to znači, ali je sve ostajalo sa ukusom.

Kada je starija ćerka išla u vrtić, situacija slična, pristojno sve, sa dogovorom da se sačekujemo u hodniku i odvojimo pristojnu sumu novca, malo više kada su deca odlazila iz vrtića, ali naglašavam, opet sa finom merom. Zatim od njenog prvog do četvrtog razreda, očito smo bili okruženi nekim finim ljudima, nastavljamo sa skupljanjem u granicama prihvatljivog. Za sve to vreme i sama sam imala sreće da pokloni ka meni dolaze sporadično, u vidu knjige, cveta ili seta šolja sa kafom, prihvatljivo. Elem, situacija se menja nakon odlaska mlađe iz jaslica, tu smo se još uvek ponašali „normalno“, iako bih našim vilama lično zvezde s neba skinula da sam mogla, koliko su uradile za naše dete. Naime, tada kreće navala za poklone za vapitače, borba ko će koliko dati i koliko je zapravo dovoljno, jer  uvek neko predloži određeni iznos te kreće čitava pobuna u vidu kilometarskih prepiski. Uredno sve iščitamo muž i ja, utišamo grupu, bez da komentarišemo i damo koliko je odlučeno. Ovde želim da napomenem da naši vaspitači ni jednog momenta nisu pokazali da bilo šta očekuju od nas, mi smo ti koji smo dizali lestvicu prihvatljivog ili neprihvatljivog iznosa novca, dok su se, mislim da ćete se složiti i promenili načini vrednovanja, jer…našli su se načini da se pojedinom kadru podiđe poklonom, za bolji odnos ili bolju ocenu. Nešto mi mozak šapuće da su roditelji zakuvali celu stvar. Niko nije smeo javno da traži bilo šta, ali je bilo slobodnih, drskih, roditelja, koji su pravili takve kombinacije, sa kim su procenili da mogu. Ukoliko bi bili odbijeni, na žalost, nisu javno pominjani, a ako bi priča prošla, kreće akcija dokazivanja, a samim tim i „boljim“ nekim situacijama po određenu decu. Koliko bolju, pokazaće vreme. Nastavili su se verbalni nasrtaji na platformama i mi smo isto, kao i ranije, bez pobune, davali kako većina odluči, jer nismo imali dovoljno jake želuce da se bunimo, što je možda greška, mada kada vratim film unazad, nije bilo strašnog preterivanja u količini novca, više se radilo o nesuvislim komentarima. Ovde je našim iskustvima kraj.

Priče koje sam samo čula, bez dokaza, da se roditelji i vaspitači, učitelji, nastavnici dogovaraju o putovanjuma, ogromnim visinama novca na vaučerima ili skupim satovima, ne mogu da potvrdim, ali mi nije teško da u iste poverujem, na žalost. Jer su neki tamo roditelji, iz njima znanih, a nama pretpostavljajućih, razloga procenili da će dobiti bingo i ako je verovati pričama, pojedini su i dobijali. Onda ja da dodam, izem ti takav kadar!

Za kraj ću navesti dva istinita primera. Jedan je iz ugla moje drugarice, učiteljice, koja kaže da bi najradije da praznik-praznike prespava i preskoči čitavu ujdurmu. Drugi primer je izjava deteta iz osnovne škole, koje je sa malo, a ipak dovoljno, svojih godina odbilo da priloži bilo koju sumu novca, jer „ljubimci“ svakako već postoje.

Na nama je da prepoznamo kojoj grupi pripadamo, čemu ovakvim ponašanjem težimo i koji je krajnji rezultat koji ovim činom postižemo.

P.S. Ja ovakav kadar ne poznajem!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako reagujemo u situaciji kada dete želi da napusti dodatnu aktivnost

Pitanje koje sam mnogo puta sebi postavljala, dodatno se zbunjujući dobronamernim pričama iz bliske okoline. Sa ove tačke posmatranja deluje mi da sam dobro postupila, tj mi, kao roditelji, ali vodila se borba između popuštanja, razumevanja, tolerancije, nagovaranja, tešenja i hrabrenja.

Mi smo decu, kako su stasavala upisivali na razne aktivnosti, još u vrtićkom uzrastu, osluškujući njihove želje i koliko su već umele da iskažu njihove potrebe. U svemu smo bili podrška, jedino se učenje engleskog jezika podrazumevalo, jer su i nas naši roditelji tako usmeravali, što je za nas bilo delotvorno. To je bila jedina aktivnost koju je i moj muž podržao bez zadrške.

Idemo redom, koji je, bar kada su nama bliski ljudi u pitanju, prilično slično bio trasiran. Sport, karate, ritmička gimnastika, atletika, košarka, odbojka, dalje časovi pevanja u vrtiću, prvi kontakt sa engleskim jezikom, a onda na predškolskom uzrastu i školice engleskog… Iz iskustva potvrđujem,  na našem primeru, da su ih raznoliko interesovale različite aktivnosti. Neke su im duži vremenski period bile intersantne i primamljive, od nekih su odustajale posle prvog probnog časa. E, tu je prva dilema, mada po mom mišljenju, lako rešiva, jer mi se čini da je lakše u startu odustati ako vidimo da se dete prešlo u proceni. Dobra stvar kod promo časova jeste što su besplatni, mada, čini mi se, i ako je aktivnost plaćena za tekući mesec, treba naći kompromis, ako je moguće, ali nikako zarad uplaćenog odnosa po cenu suza insistirati da dete nastavi sa pohađanjem. Sada mogu da očekujem demanti u vidu da ne može dete sa tako malo godina da odlučuje o finansijama. Ok, ko je odlučio da će da plati, je li dete toliko insistiralo, ili se nameće pitanje na kome je odgovornost, ako već pominjemo uzrast deteta?! Dešavale su se ovakve situacije i kod nas i nije uvek razum nadvladavao ili je bilo bitnije tada uključiti emocije i osetiti dete, jer sam i sama umela nepromišljeno da reagujem, u prevodu insistiram bar još koji odlazak i meni je lično danas žao radi  mojih takvih reakcija.

Jednom, kada joj se rodila mlađa sestra, naša starija ćerka, tada gazelica u povoju, poželela je da ide na atletiku i prvi, probni trening je oduševljeno odradila. Ok, krećemo i spremni za sledeći put da uplatimo, kupimo opremu. Vozimo

se do sale muž, beba, polaznica i ja, da je bodrimo, a beba je mala kako bismo je kod mojih roditelja ostavili. Polaznica povraća na putu do treninga, pre toga tiho rekavši da ona to ipak ne želi. Pre te fiziološke situacije smo pokušavali da je ubedimo, podržimo, u čemu danas ne znam, ne bi li pravo razumevanje dobila tek kada se desio pomenuti događaj. Očito da smo tada shatili, jer smo mislili da je previše mala da na osnovu jednog, prijatnog, po njenim rečima, treninga odluči da odustane. Brzo smo oboje osvestili da nije do atletike, već do odvajanja, jer mi bismo ostali sa bebom, iako bismo bili u istoj dvorani i gledali je, dok bi ona tamo sama trčala. Veoma sam zahvalna što smo brzo sve povezali.

Da preskočim detalje u našim životima, jer je sličnih situacija bilo kako sa starijom ćerkom, tako i sa mlađom, pregurali smo, zajedno. Tek pandan pomenutim odustajanjima, jeste primer kada dete želi da napusti ples, folkolor i kada mi doslovno ostajemo zatečeni, jer je to bila istinska ljubav.  Hm, tu je važno poverenje i sa onima kod kojih na aktivnosti dete odlazi, kao i u svakom drugom odnosu, jer bez toga napretka nema, bilo da je odustajanje ili nastavljanje u pitanju. Naime, mi smo, isto kao i ćerka naša, imali voema otvoren i iskren odnos sa njenom koreografkinjom, te smo njen savet i poslušali. Koreografkinja je u startu izrazila razumevanje i podršku za bilo kakvu odluku, a onda nam rekla da detetu damo šansu da razmisli, da ne igra, ali da sa ansamblom putuje, jer, njenim rečima rečeno, Nema ničeg tužnijeg od nesrećnog igrača na sceni. Otputovala, javila se dan posle i rekla, Ja želim da nastavim da igram.

Sva ubeđivanja, još gore ucene, ovog sveta ne mogu našu decu da učine zadovoljnom, ako ona to sama ne osećaju, zato i jesam mišljenja da sve te priče treba savladavati u odnosu na dete, uzrast, potrebe i veoma važno, senzibilitet deteta.

Nameće mi se zaključak, da niti je previše mudro, ni novo ovde napisano, već iskustveno i kao podrška budućim odlukama, razumevanju i prihvatanju deteta, u skladu sa našim uverenjima, dokle god rešenje može da se nađe, a moj mi život potrđuje da gde ima ljubavi i pažljivog slušanja, ono kao blagodet dođe do svih nas…

I ovo sam ja, tj moje zanimanje, ako neko pita

Kada se vratim u biće male Vane, sve je izgledalo drugačije. Glumica ili novinarka je to biće trebalo da postane. Za glumu hvala što me zaobišla, uprkos pohvalama profesora M.M. i njegovih gostiju saradnika, kao što su bili gospodja M.K. i gospodin M.A., jer nije bilo jakog želudca i jakih kostiju da to iznesu, uprkos doslovnosti mog pokojnog profesora. Asistenta s namerom izuzimam iz poimanja, jer je bio i ostao licemer.

Jednoga dana,  kada nisam položila na glumi i pala u očaj, sa sve zatamljenim roletnama, tata mi je poručio ili dragstor, posle gimnazije ili me on upisuje u Sremsku Mitrovicu.

Poslušala sam tatu…

Moj tata je u dogovoru sa mamom imao neku ideju o mom fakultetu i o tome čime ću se možda u budućnosti baviti, ali sigurno ne decom, jer to je bio možda F8 put za mene.

Elem, nagovore me suptilno na tu školu višeg obrazovanja za rad sa decom. Ja pojma nemam šta ću sa tim biti, ali upisala sam, da ne ostanem propala u gimnaziji. Kreću predavanja i kolokvijumi, a u to vreme dešava mi se i ljubavna priča života mog. Završim prvu godinu, prebacim se na studije u Beograd i onda je nekako lakše išlo sve. Studiram, malo učim, malo više se vidjam s dečkom, ali pristojne ocene se pojavljuju u indexu.

Jedan važan momenat u toj drugoj godini jeste koncert Manu Chao-a na Tašu, jer dobijam priliku da napišem recenziju o istom za tada popularne dnevne novine, što me ohrabri da se prijavim na konkurs jedne bitne televizijske stanice. Aliiii….

Ne leži vragu moj, tata je u dogovoru sa G. mene prijavio za neki posao, u nekom vrtiću, što je mama takodje potvrdila rečima, Njoj baš treba posao i odoh tada ja u crkveni vrtić na čarobnom brdu. Vaspitačica, to je to.

Došao poziv sa televizije, posle mnogo odabira i suženja kandidata i ja iz straha da moji roditelji ne “udare” bojkot ostavim redakciji broj fiksnog telefona iz vrtića. Javila se teta R. i rekla da ja radim posle podne. Onda se ubrzo desio i sastanak na toj televiziji, kome su prisustvovali svi sem mene, jer sam kasno dobila dojavu. Tadašnja urednica televizijske stanice pita gde je gospodjica Djukanović? Drugarići kažu da nisam tu, a ona lepo zaključi da neću ni biti ako se na ovom sastanku nisam pojavila.

Džaba moja volja da osporim sve, džaba i moje kratko iskustvo u novinama D.T., gde sam imala pristojne članke. Zabeležena ostadoh kao vaspitačica. Nisam se loše pokazala u tom zvanju, za koje sam u neko doba i fakultet završila, pa radionice, seminari, edukacije, ali to do kraja nisam bila ja.

Zato kada mi spomenu ili nazovi prozivaju da mogu više i bolje od ovoga što radim, možda i bih razumom i mojim mozgom, ali srce pati, neispunjeno.

Ovde stajem sa patnjom, jer ako je ovo moja patnja sva, osim za Dj., neka je, neka me žulja, do sledećeg pisanja i novih izbora.

Hvala na čitanju.

Ljubavno tebi

Dajem sve od sebe, trudim se, učim, vežbam da si sa mnom i sa nama u svakom momentu, osim fizičkog prisustva. Dajem…

Znamo da ne voliš patetiku, a da sam joj ja naklonjena, pa ćemo se naći na pola, ako se i ti slažeš. Molim te i bez zamerki što pišem samo u svoje ime, tako mi je zgodno. Ostali voljeni ti se javljaju na svoj način i ja ne bih tu da se mešam.

Elem, imam jednu koleginicu iz vrtića,  mladja je od tebe, a starija od mene. Pomenuta gospodja S. mi priča par vaših susreta, kako si se šalio, ponosio i jedva se na nešto požalio, a meni tata milo, premilo u srcu i celom mom biću. Neke druge koleginice te tako pominju kako si tokom šetnje svraćao do ograde da mi se javiš i pomaziš me koliko uspeš zarad onih šipki, ali taman, dovoljno.

Tataaaa, ja nemam pojma kako će ovo pisanje ispasti do kraja, ja samo imam beskonačnu potrebu da ti se javim, da ti pričam, da te grlim, da te mirišem, da smo tu, da se naljutiš, da me voziš u pidžami  zarad 300m udaljenosti ili par km dalje i da me hrabriš da spavam tokom vožnje, jer ti brineš spavam li dovoljno… Hoću još da se krijem od tebe i blokiram te, da ne vidiš  na facebuku ili instagrameu kada sam legla, mada ti uvek po mom pogledu znaš koliko sam spavala. Hoću da odemo zajedno u tu fensi šmensi radnju, koja je zapravo jedan vrlo običan brend, da izabereš donji deo trenerke ili pantalona uz onaj gornji koji ti je D. izabrao. Ups, iskočio mi sveti D., znam da ti je ovo smešno koliko je istinito.

Realno, tajkicke moj, imaš neke još obaveze u vezi sa grejanjem, koje treba da nam objasniš, kao i gde da nadjemo onaj deo za kotao u podrumu. Što sada mi da se bavimo kolima i sličnim stvarima, kada to uvek hoćeš sam, jer znaš najbolje. Evo i ovo, lepo mi objasni kako D. da ušpikuje but sa belim lukom, umesto da naruči roštilj. Iskreno, malo si dužan za ta neka pojašnjenja.

Kako tata sad mi nešto da žalimo kad ima još toliko stvari u kojima je tvoje učešće neophodno. Zato ja i prihvatam i odbijam. Prihvatam i odbijam. Prihvatam i suočavam se…i baš nas briga što rečenica ne može posle tri tačke da počne sa malim slovom i, jer si nekako mimo drugih ti, a tako te sledim i ja. Mimo tvog znanja sutra ćemo imati i kolač i žito, jer ne znam gde ti poručuješ, pa sam se snašla. Pa zašla u neizdrž, za rusku salatu i mimozu, može malim slovima sve, jer nam se hoće. E, onda jedini ti jedeš mimozu, svima je tu previše krompira. Ok, ja i dalje ne znam, voliš li ti tu  salatu realno?!

Preferans, tata, to treba da me naučiš, bar peti deo da znam tu igru kako si je ti igrao na moru i da mi pokažeš taj život iz čamca, kada ideš da se osamiš, u Tunguziji. Da li  zapravo misliš na Tanzaniju, jer Tunguziju imam u srcu, ali fali na geografskoj karti. Plus laku noć, jele vas buve celu noć, odakle ti ta priča, tako ti Baje i Ostoje???
Znam da ne voliš moju opširnost i pitanja, Je li umro taj glumac, isto kao tvoje i moje zajednički časove matematike. Heeee, neka te tata, ne brani mi sada da nas spominjem.

Pozdravlja te lepa Keja, Haj polako, haj laganoooo.

Kilo mesa u potpisu.

Jeste li želeli dete koje ste rodili, samo pitam..

Postoje razne porodice, obitavaju oko nas i iako nas oko i um varaju, slabo ih poznajemo, dok se ne zbližimo ili nam se u nekom momentu poveri jedna strana roditeljstva. Tako ni ja sa ovim zaključkom nisam žurila, već sam posmatrala dok se sve nije složilo.

Upoznala sam u parku, a gde bih drugo mogla da analiziram, petočlanu porodicu, koju broje mama, tata, dve ćerke i sin, starosti od sedam do tri godine. U velikom broju susreta svi zajedno, delovali su prilično skladno, zabavljajući se sa decom i nekom pristojonom komunikacijom medjusobnom i sa nama parkovcima. Znam da sam osetila oduševljenje kako mama uvek izgleda otmeno i doterano, tata takodje i ovde je najmanje reč o fizičkom izgledu, nego u skladu koji je odisao medju njima.

Naravno da sam u ovoj priči najmanje bitna ja, ali uvodim kao napomenu da sam se zbližila sa najstarijim detetom, prvačićem. Pričali smo o raznim detinjastim stvarima, odgovarala sam detetu na pitanja o prirodi, školi, mojoj deci i šta je već detetu bilo interesantno. Za vreme naših kratkih razgovora mama i tata su se obično zabavljali sa ostalo dvoje dece.

Puf, kao ni iz čega, razveli su se. Deca kod mame, tata može da ih vidja kada poželi, ali razvod. Ne znam zašto, niti pitam. Dete, moj drugar iz parka, kaže da tate često nema kod kuće, da mama sve radi sama, ali da ona ima dovoljno novca za sve. Ok.

Sve redje decu vidjam u parku, da bi mi dete u jednom momentu reklo da su malci u vrtiću, u dežurnoj sobi, a ono u boravku. Dobro, mislim se, rade oboje roditelja, sada žive na različitim adresama i to je njihova trenutna neminovnost.

Nakon nekoliko dana srećem mamu jednom, pa još jednom i još jednom kako šeta našom glavnom ulicom u naselju. Nije moja stvar da zaključujem. Tek ona me jedan dan zaustavlja da se javi uz rečenicu, Znate da smo se razveli, e, pa ja sada uživam da sam na bolovanju, jer mi je mnogo naporno sa troje dece u kući, a on ( muž) što hoće da je sa njima neka nadje način, moj mir mi neće rušiti.

Dodjem sebi, dodjem kući i prisetim se kako sam sa ono pola duše trčala po decu u vrtić i školu kada je muž na putu ili uskakali moji roditelji da ne daj bože ostanu predugo u nekoj ustanovi. To smo mi radili i ko kaže da smo bili u pravu, mada bismo opet radili isto.

Prvo sam u svojoj glavi mamu pomenute dece osudjivala i istovremeno osećala sažaljenje prema tati. Zatim sam osvestila da ko zna šta sve ne znam u vezi sa porodicom o kojoj pišem.

Svidja mi se što je mama pre svega i dalje nasmejana, čudno mi je što ponavlja kolikooo su joj deca naporna i da treba okolina da je razume, mada je nju realno briga za okolinu, jer joj je teško. Buni me što deca, ponajviše najstarije dete, pominju tatu gotovo u superlativu i sve u vezi sa vikendima provedenim sa njim, jer opet ko sam ja da donosim zaključke i daleko bilo osudjujem.

Uz dodatak da su i za dan pred Novu godinu malci poslednji otišli iz vrtića, a da sam najstarije dete videla samo u parku. Za vrtić mi je reklo dete, za ostalo zaključite sami. Ima mnogo takvih porodica i uvek se pitam ko bi bio na dobiti ako bi se uključila  naša nesrećna socijalna služba?!

Niko!

Koliko su deca bila željena možda u ovoj ili nekoj sličnoj priči, evo lepo ne znam…

Hej mlada uticajna osobo

Hej mlada  javna osobo, bilo da pevaš, glumiš ili si aktuelna kao influenser, influenserka. Svako zanimanje, koje ne povredjuje druge, zaslužuje poštovanje, ali nosi i odgovornost.

Zato sam pisanje i počela sa hej, jer ne mogu da shvatim da je samo golo lepo, da samo ako ističeš sve moguće seksi na sebi, mada pitanje koliko je to onda seksi kada je 90% tela vidljivo, ništa se ne ostavlja kao mistično, da je samo sado mazo privlačno, da moraš noge da raskrečiš, a izmedju njih imaš nešto što liči na trakicu. Od kada je intimno u ovoj meri postalo javno, prihvatljivo i lepo? Sav taj seks sa publikom je degutantan.

Druga stvar jeste da su droga, abnormalne količine alkohola, sex, sex, orgijanje, vezivanje, mučenje, a ustvari ozbiljno degradiranje, neizostavni u svakoj iole popularnoj pesmi. Zapravo reciprocitetno, što je pomenutoga više u pesmi, pesma je popularnija.

Treći mnogo važan, neizostavan momenat u pesmama jesu pare i moć, markirano najskuplje sve, lanci hotela za elitu i tome sl.

Iznenadjenje ili ne, opisano nije prisutno samo u muzičkom izražavanju, nego se sve glasnije probija i medju filmskim svetom, jutjuberima i influenserima. Jasno mi je da rizikujem epitet ljubomorne, zavidne, neispunjene osobe, ali uz rizik i pišem.

Jer…

Ružno je, neukusno da ste kao javne ličnosti i nekome uzor goli na sceni, preružno je da simulirate seks u igri, bez imalo ukusa. Jadno je da ste lepi samo našminkani i uvek prezgodni.  Uzmite knjigu i preporučite je mladima kojima ste uzor, pozovite ih javno da posete izložbu i pogledaju pozorišnu predstavu, pozovite ih u bioskop, iskoristite svoj uticaj da im predložite neku inovaciju u vezi sa njihovim obrazovanjem.
Sasvim je u redu da se kroz vašu umetnost i umetničko oglašavanje čuje ponešto o ljubavi, duši, prijateljstvu, maštanju, putovanju i dalje dopunite sami…

Baš bi bilo dobro da vas neka deca pamte i po pameti, unutrašnjoj lepoti, stavu, stilu, a ne samo po obrvama, grudima, bicepsima, selfijima i virtualnim lajkovima.
Budite idol, koji će ostati upamćen po nekom svom fantastičnom delu, podvigu u muzici, filmu, pozorištu, internet predstavljanju, budite istinska faca koja će se pominjati i kada ostarite

Vi ste mnogo više od vašeg tela i fizičkig izgleda, zar ne?!